Nakon što je Sud Bosne i Hercegovine oslobodio Milorada Dodika optužbi za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, brojni komentari i analize uslijedili su s različitih političkih strana. Jedan od najoštrijih i najdirektnijih dolazi od Mire Lazovića, bivšeg člana Predsjedništva Republike BiH, koji otvoreno izražava sumnju u nepristrasnost pravosudnog sistema te iznosi tezu o mogućim političkim dogovorima koji su, prema njegovim riječima, prethodili donošenju presude.
U svome osvrtu, Lazović ukazuje na to da bi bilo krajnje naivno vjerovati da će drugostepeni postupak biti u potpunosti neovisan i objektivan ako je već prvostepena presuda izazvala toliku sumnju. Po njemu, jasno je da postoji „kopča“ između oslobađajuće presude i političkog konteksta u kojem se cijeli slučaj odvijao.
Posebno je problematizovao informacije koje se već neko vrijeme prenose u javnosti, a tiču se navodnih tajnih pregovora između Milorada Dodika i pojedinih političkih aktera u Bosni i Hercegovini. Kako navodi, ti kontakti su navodno trajali i do mjesec dana prije nego što se Dodik pojavio pred Sudom BiH, što izaziva dodatne sumnje u regularnost cijelog procesa.
Lazović postavlja ključno pitanje: “Ako su zaista postojali tajni dogovori, zašto bi se Dodik uopće pojavio pred Sudom ako prethodno nije dobio garancije o povoljnom ishodu procesa?” Time direktno implicira da bi drugostepena presuda, čiji se ishod još čeka, mogla biti unaprijed pripremljena i usklađena s političkim interesima – a ne s principima zakona i pravde.
U nastavku Lazovićevog komentara prepoznaje se sve izraženije nepovjerenje u pravosudne institucije BiH, posebno kada se radi o procesima koji uključuju političke lidere i osobe s velikim uticajem. Selektivna pravda, kako ističe, ozbiljno podriva autoritet sudske vlasti i dodatno destabilizira ionako krhku političku scenu u zemlji.
Dodaje se i da su ovakvi događaji samo produžetak trenda u kojem politički pritisci postaju neodvojivi od institucionalnih odluka, a to predstavlja ozbiljnu prijetnju funkcionalnosti države i povjerenju građana. U tom smislu, Lazovićeva poruka može se tumačiti kao poziv na budnost javnosti, ali i kao apel međunarodnoj zajednici da ne zanemari činjenicu da pravda u BiH više nije percipirana kao ni slijepa ni jednaka za sve.
Reakcije na presudu nisu ograničene samo na domaću političku scenu. Među međunarodnim posmatračima i analitičarima također se širi zabrinutost da bi ovakva oslobađajuća odluka mogla imati dugoročne političke implikacije, pogotovo kada je riječ o stabilnosti institucija i vladavini prava u Bosni i Hercegovini.
U tom kontekstu, neki stručnjaci izdvajaju nekoliko mogućih posljedica:
-
Erozija povjerenja građana u sudski sistem – kada se percepcija nepristrasnosti izgubi, sistem gubi legitimitet.
-
Političko ohrabrenje optuženih lidera – presude koje ne imaju temelje u zakonu, već u dogovorima, mogu motivisati dodatno ignorisanje zakonskih okvira.
-
Međunarodni kredibilitet BiH – ovakvi postupci mogu otežati odnose sa stranim partnerima, pogotovo u kontekstu integracijskih procesa.
Lazović u svome stavu zapravo izražava ono što većina zabrinutih građana osjeća – strah da pravda u BiH nije više sredstvo zaštite prava i zakona, već instrument političke trgovine.
Za kraj, njegova izjava ostaje kao upozorenje da sve dok pravosudni sistem ostaje podložan političkom utjecaju, ne može se govoriti ni o stvarnoj demokratiji ni o funkcionalnoj državi. Borba za istinsku pravdu u ovom kontekstu nije samo institucionalni izazov, već i moralna obaveza svih koji žele budućnost zasnovanu na odgovornosti i jednakosti pred zakonom.
U širem smislu, slučaj oslobađajuće presude Dodiku otvara pitanje u kojoj mjeri politička elita može oblikovati pravdu prema vlastitim interesima, a da to ne izazove ozbiljne posljedice po funkcionisanje demokratskog poretka. Miro Lazović, svojim javnim istupom, ne samo da ukazuje na konkretne sumnje u pozadinu ove odluke, već postavlja i temeljno pitanje: kakvu poruku šaljemo budućim generacijama ako odustajemo od istinske borbe za pravnu državu? Ako institucije ne mogu djelovati neovisno, ako se pravda doživljava kao alat dogovora moćnih, onda je – kako implicira Lazović – čitav sistem u opasnosti da izgubi i svoje uporište i svoju svrhu. Zato, dodaje se, društvo mora razviti odgovornost da zahtijeva transparentnost, da odbija manipulaciju i da brani principe jednakosti pred zakonom – ne zbog jedne presude, već zbog pravca u kojem želimo da zemlja ide.
