Mevlid Jašarević, osuđenik zbog terorističkog napada na američku ambasadu u Sarajevu, nedavno je zatražio premještaj u zatvor u Srbiji kako bi mogao biti bliže svojoj porodici. Jašarević je na 15 godina zatvora osuđen zbog napada 2011. godine, a trenutno izdržava kaznu u zatvoru u Vojkovićima u Bosni i Hercegovini, poznatom kao “bh. Alkatraz.” Kao državljanin Srbije, bez bosanskohercegovačkog pasoša, tražio je da ostatak kazne služi u svojoj matičnoj zemlji. Nakon što mu je srpsko pravosuđe odbilo zahtjev, obratio se i srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, moleći ga za pomoć u vezi s premještajem.
Ovu vijest potvrdilo je nekoliko izvora, ističući da je Jašarević uložio veliki napor da postigne prebacivanje u Srbiju, zasnivajući svoj zahtjev prvenstveno na činjenici da mu je porodica u Srbiji i da nema državljanstvo BiH. Njegova motivacija za premještaj uključuje želju za češćim susretima sa sinom i porodicom, koji trenutno moraju putovati po deset sati u jednom smjeru kako bi ga posjetili. Njegov advokat, Senad Dupovac, podržava njegov zahtjev, naglašavajući kako bi Jašarević u Srbiji imao veću mogućnost za eventualno smanjenje kazne zbog dobrog ponašanja, za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje su takve olakšice za njegovu vrstu zločina isključene.
Dupovac također navodi da su pandemijske restrikcije dodatno otežale posjete Jašarevićeve porodice, zbog čega smatra da bi premještaj u Srbiju omogućio lakše održavanje porodičnih veza. Jašarević, koji je sedam godina proveo u zeničkom zatvoru prije nego je prebačen u Vojkoviće, tvrdi da se sada želi posvetiti mirnijem životu i ostati povezan s porodicom. Kako sam kaže, njegova posvećenost porodici je toliko snažna da bi, ukoliko bi bio prisiljen na daljnje nasilje ili kriminal, prekinuo sve kontakte s njima. Naglašava kako je svjestan posljedica svojih ranijih djela i da se sada nastoji resocijalizirati.
Direktor zatvora u Vojkovićima, Siniša Perković, potvrdio je da je upoznat s Jašarevićevim zahtjevom za premještaj, ali i ističe da je zatvor samo posrednik u ovakvim procesima te da konačne odluke donose nadležne institucije u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Perković dodaje da Jašarević tokom boravka u zatvoru nije pravio veće probleme, iako se povremeno žalio na uvjete. Zatvorska uprava u BiH proslijedila je njegov zahtjev nadležnim institucijama, ali, prema riječima Perkovića, konačna odluka o premještaju izvan je njihove nadležnosti.
Jašarevićev advokat u Srbiji, Nemanja Milenković, takođe je predao žalbu na odluku Višeg suda u Beogradu koja mu je odbila zahtjev za premještaj. Milenković je izrazio uvjerenje da Jašarević ima pravo na premještaj, s obzirom na to da je državljanin Srbije, i naveo da smatra kaznu koju izdržava previsokom u odnosu na neke druge presude za ozbiljnije zločine poput svirepih ubistava. Milenković očekuje odgovor na žalbu do kraja ljeta, nadajući se pozitivnom ishodu za svog klijenta.
Tatjana Matić, medijska koordinatorica Višeg suda u Beogradu, potvrdila je da je žalba podnesena, ali nije dala dodatne informacije, jer proces nije pravosnažno okončan. S obzirom na zakonske procedura i kompleksnost slučaja, donošenje konačne odluke moglo bi potrajati.
U konačnici, Jašarevićev slučaj podsjeća na izazove sa kojima se susreću osuđenici koji žele služiti kaznu u svojoj zemlji, posebno kada se uzmu u obzir porodica i specifične pravne regulative. Njegova namjera da se rehabilituje i raskine s ranijim uvjerenjima potvrđena je i od strane advokata, ali se suočava s administrativnim preprekama koje, kako se čini, zahtijevaju političku podršku i dodatne pravne korake.
Jašarevićev slučaj je izazvao različite reakcije u javnosti i otvorio pitanje o pravima osuđenika na premještaj, posebno onih koji, kao strani državljani, izdržavaju kazne daleko od porodice. Kritičari sistema ističu da bi omogućavanje takvog premještaja moglo pozitivno uticati na resocijalizaciju i mentalno zdravlje osuđenika, jer bi im omogućilo češći kontakt sa porodicom, što bi im pružilo osjećaj podrške i pripadnosti. Nasuprot tome, postoje i oni koji smatraju da kazne, posebno za ozbiljna krivična djela, moraju biti izdržane u zemlji gdje je zločin počinjen, kako bi pravda bila zadovoljena u skladu sa zakonskim okvirima države gdje je presuda donesena. Pitanje prava osuđenika na izdržavanje kazne u zemlji porekla postaje sve relevantnije u kontekstu međunarodne saradnje u pravosuđu i razmjene osuđenika, jer se u takvim slučajevima prepliću humanitarni, politički i pravni aspekti koji često dolaze u sukob.
