Ovo je priča o M.P. (47), čovjeku iz Pirota, koji je u djetinjstvu doživio bolno napuštanje od strane majke. Kada je bio dječak, majka mu je rekla da ga ostavi ispred doma za nezbrinutu djecu “Drinka Pavlović” u Nišu, obećavši da će se brzo vratiti s omiljenim slatkišima koje je volio. Međutim, to se nikada nije dogodilo. Mjesecima je čekao majku, ali ona se nikad nije vratila. Tek kada je jedna od njegovih vaspitačica progovorila, shvatio je da ga je majka napustila i otišla u Hrvatsku. Ova tužna priča započinje krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je dom bio dom za djecu iz cijele Jugoslavije, a djeca koja su živjela tamo nisu znala za nacionalne, vjerske ili druge razlike. Bili su ujedinjeni zajedničkom sudbinom, napušteni od roditelja, prepušteni životu među hladnim zidovima doma.
Dom u kojem je M.P. odrastao osnovan je 1984. godine, a tamo su dolazila djeca iz različitih krajeva Jugoslavije. Svi su imali različite priče, ali ih je spajala jedna stvar – svi su ostavljeni, napušteni i prepušteni životu bez roditeljske ljubavi i podrške. Neki su imali samo jednog roditelja, dok su drugi ostavljeni od oba roditelja, a mnogi nisu ni znali ko im je otac ili majka. Među njima je bio i M.P., jedan od prvih dječaka koji je završio u ovom domu. Majka ga je, prema njegovim riječima, prevarom dovela u dom, obećavši mu da će se brzo vratiti, ali se nikad više nije pojavila.
Dani u domu prolazili su sporo, a dječak je uporno čekao majku, nadajući se da će se vratiti po njega. Kako kaže, bilo je trenutaka kada je vjerovao da će je opet vidjeti, sve dok mu jedna od vaspitačica nije rekla da prestane čekati jer se njegova majka nikada neće vratiti. U tom trenutku saznao je da je majka otišla u Hrvatsku, zbog muškarca s kojim je započela novi život. Njegova tuga nije bila usmjerena na tog muškarca, jer je znao da, da majka nije željela otići, niko je ne bi mogao na to prisiliti. Prihvatio je tu bolnu istinu, iako je bio još dječak.
Njegov otac, kojeg nikada nije upoznao, bio je iz sela u blizini Pirota. Iako ga nikada nije sreo, zahvalan je što mu je otac dao prezime, jer mu je to barem dalo osjećaj identiteta. Kasnije je pokušao stupiti u kontakt s očevom porodicom, ali su ga oni odbacili. Porodica se stidjela M.P.-a i nisu željeli da itko sazna za njihovu povezanost. Iako je bio povrijeđen, sada kao zreo čovjek razumije što znači biti odbijen.
Iako je dom bio pun djece iz različitih dijelova Jugoslavije, svi su oni dijelili iste teške sudbine. M.P. se prisjeća da su im ljeta bila ispunjena odmorima na moru, a zimski raspusti zimovanjima u Sloveniji i Makedoniji. Međutim, dok su neka djeca odlazila kući na raspust, on je ostajao u domu, osjećajući se usamljeno. Ipak, u tim trenucima bio je pod posebnom brigom vaspitača, koji su mu posvećivali više pažnje jer je bio jedini koji je ostao.
Sve se promijenilo kada je izbio rat u Jugoslaviji. Život u domu postao je težak, a neki dječaci su čak bili poslani u rat. Jedan od njih, kojeg je M.P. poznavao, poginuo je u ratu, a vaspitačica koja ga je prijavila vojnoj vlasti izgubila je povjerenje djece. Od tada, dom više nikada nije bio isti. M.P. je počeo praviti probleme, bježao je iz doma i na kraju je prebačen u vaspitno-popravni dom u Kruševcu. Iako je bio mlad i buntovan, shvatio je da mora promijeniti svoj život, smiriti se i naći svoj put.
Kada je napustio dom, bio je potpuno sam, ali je uspio otići u inostranstvo, gdje je izgradio novi život. Zaposlio se, oženio i dobio petoro djece. Iako se razveo, ostao je u dobrim odnosima s bivšom suprugom i posvetio se svojoj djeci. Tokom godina, vratio se u Srbiju, gdje je kupio kuću i uredio voćnjak, osjećajući sve veću potrebu da bude u zemlji u kojoj je odrastao.
Nakon mnogo godina, uspio je pronaći svoju majku, koja je ostala bez ičega – bez doma, penzije ili radnog staža. Iako mu nikada nije pružila ljubav i podršku, M.P. joj je kupio malu kuću kako bi imala mjesto gdje će provesti ostatak života. Iako ga majka nikada nije zvala “sine”, a ni on nju “majko”, osjećao je moralnu odgovornost da joj pomogne. Nakon što je slomila butnu kost, platio je njenu operaciju i rehabilitaciju, iako zna da ona nikada ne bi uradila isto za njega.
M.P. sada živi mirno, posjećuje Srbiju svakog mjeseca i redovno obilazi svoju majku. Pored toga, svake godine se okuplja s prijateljima iz doma, prisjećajući se starih dana i sjećajući se onih koji su odrasli u istim teškim okolnostima kao i on. Iako su ti trenuci ispunjeni suzama i nostalgijom, M.P. ne žali za svojim životom. Na kraju, postao je uspješan čovjek, roditelj i, iznad svega, preživio je tešku sudbinu koju mu je život nametnuo.
pressmediabih
