Večeras sam obavila gasuljenje dviju žena. Jedna je preselila prije tri dana, a druga pred akšam. Dovezene su u gasulhanu jedna za drugom. Zbog nedostatka vremena sutra, gasuljenje sam obavila noću. Iako nema prepreke da se to učini, to nije suština ovog statusa.
Suština je da nas sve čeka gasulhana. Čeka nas tabut. Čekaju nas ćefini. Čeka nas zemlja. Svaki put kada uđem u gasulhanu, to je za mene trenutak dubokog promišljanja. Ništa ne podsjeća tako snažno na Ahiret i prolaznost ovog Dunjaluka kao smrt. Kada vidite svojim očima i uvjerite se da odlazimo s ovog svijeta materijalno siromašni, postaje jasno da niko od rodbine, prijatelja, pa ni najbližih, ne smije ni ući u gasulhanu i oprostiti se. Boje se mrtvog tijela, a ono im ne može nauditi.
Bježe od tebe mrtvog, a ti se ne možeš pomaknuti. Plaču za tobom mrtvim, a dok si živ, često rade protiv tebe. Za dva do tri dana počinju te zaboravljati, opet se okrećući trci za Dunjalukom. A ti? Ti ideš u mezar i sa sobom nosiš samo komad bijelog platna, tabut i svoja djela.
Ne tvrdim da Dunjaluk treba zanemariti, naprotiv, treba raditi i za njega. Ali često zaboravljamo da on ostaje iza nas i da nas poslije života na ovom svijetu čeka vječnost. Smrt je neizbježna. Prije ili kasnije će nas stići. Nije vrijedno previše žaliti za materijalnim stvarima, niti se isplati činjenje zla jedni drugima kako bismo došli do nečega prolaznog. Vrijedi samo dobro koje učinimo jedni drugima.
Neka nam se Uzvišeni Allah smiluje i neka odemo na onaj svijet bogati dobrim djelima. Da se vratimo Gospodaru kao vjernici, sa šehadetom. Amin.
“Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste, i platno posmrtno moje, neko negdje tka.”
Osvrt na gasuljenje dviju žena podsjetio nas je na neizbježnu istinu o prolaznosti života i neminovnosti smrti. U trenutku kada smo suočeni s mrtvim tijelom, jasno vidimo krhkost našeg postojanja i prolaznost materijalnog bogatstva koje ostavljamo za sobom. Gasulhana, tabut, ćefini i zemlja podsjećaju nas na konačno odredište svih nas, bez obzira na naše društvene statuse ili bogatstvo.
Ova iskustva nas uče važnu lekciju: dok radimo za ovaj svijet, ne smijemo zaboraviti na vječnost koja slijedi. Materijalne stvari su prolazne, ali naša dobra djela ostaju s nama i prate nas na putu prema Ahiretu. U svijetu gdje se često zaboravljaju temeljne vrijednosti zbog trke za materijalnim dobrima, važno je prisjetiti se stvarne svrhe našeg postojanja i usmjeriti se prema činjenju dobrih djela, pomaganja jedni drugima i življenja u skladu s vjerom.
Neka nas smrt podsjeća da živimo svaki dan kao priliku za činjenje dobrih djela, izgradnju dobrih odnosa i pripremu za susret s našim Stvoriteljem. Na kraju, neka nas Uzvišeni Allah obdari milošću i uvede u vječni život bogate dobrim djelima, vjernike koji se vraćaju Njemu sa šehadetom. Amin.
