Slavica i Đorđe Đurić iz Brčkog zajedno žive već 18 godina, pronašavši sreću jedno u drugome nakon prethodnih brakova. Slavica ima troje djece i četvero unučadi, dok Đorđe nema djece iz ranijeg braka. Par nema zajedničke djece, no njihovi životi su se iz temelja promijenili kada su prije nekoliko godina prihvatili bebu od 11 mjeseci, slučajno pronađenu pored kontejnera.
Kako je Slavica pronašla dijete, dirljivo priča opisuje trenutak kada ga je ugledala u zapuštenom stanju, s ranama na nogama i tijelu. Odmah je osjetila snažan poriv da pomogne. U suzama je s djetetom u rukama ušla u obližnju ustanovu za socijalni rad i pozvala nadležne. Ubrzo su stigli i policija i medicinsko osoblje koje je dijete odvelo u bolnicu. Nakon nekoliko dana, beba je bila fizički oporavljena, ali nije imala gdje otići – prva porodica ga je potpuno odbacila.
Dok je Slavica objašnjavala situaciju svom suprugu preko telefona, on je odmah odgovorio: „Samo ga donesi kući.” Đorđe je odlučno odbio pomisao da dijete ostane bez krova nad glavom, ističući: “Ako su ga već bacili na ulicu, neće ostati tamo. Kod nas će biti sigurnije.”
Nadležne institucije kasnije su utvrdile da se dječak zove Ismar, te da biološka porodica ne pokazuje interesovanje za njega. S druge strane, Slavica i Đorđe su mu pružili dom pun ljubavi i pažnje. Njegova prisutnost donijela je sreću u njihov život i učinila njihovu porodicu potpunijom. Slavica emotivno priča kako je Ismar postao njen pravi sin, iako nije rođen u njenom domu. “Svake večeri kada legnemo, on poljubi mene i Đorđa, a zatim mirno zaspi s nama. Ne mogu zamisliti da ga izgubimo.”
Đorđe također dijeli slične osjećaje. “On je moja duša. Prirastao mi je srcu i danas ne mogu zamisliti život bez njega,” dodaje emotivno.
Iako Ismar dolazi iz muslimanske porodice, za Đorđa i Slavicu to nikada nije bila prepreka. „Nismo pitali kojoj vjeri pripada. Dijete je dijete, a mi smo tu da mu pružimo sigurnost i ljubav,” objasnila je Slavica, dok Đorđe naglašava važnost ljudskosti nad nacionalnošću i vjerom. “Odgojen sam u vremenu kada se nije pitalo koje je ko vjere. Ako smo ljudi – budimo ljudi,” rekao je Đorđe, dodajući da Ismar raste u pravoslavnoj porodici, ali bez ikakvog osjećaja zapostavljenosti.
U želji da dječaku omoguće psihološki stabilan razvoj, Đorđe i Slavica odlučili su da ne koriste izraze „mama” i „tata” kako Ismar ne bi stekao pogrešnu sliku o svom identitetu. Đorđe objašnjava da želi da Ismar od početka zna istinu o svojoj prošlosti, kako ga kasnije životne situacije ne bi povrijedile.
„Najteže mi pada kada se vrati s igrališta i pita gdje je njegova mama. Tada mu kažem da će mu mama doći jednog dana, ali u sebi osjećam bol. Ponekad zaplačem, jer znam da će možda doći trenutak kada će morati otići. Tada ću osjetiti kao da je kraj mog svijeta,” priznaje Đorđe, ističući koliko se emocionalno vezao za dječaka.
Ismar danas živi kao zdrav i sretan dječak, zahvaljujući pažnji i ljubavi koju su mu pružili Slavica i Đorđe. Kroz godine, izrastao je u razigrano dijete koje neizmjerno voli svoje staratelje, a oni njega prihvataju kao svog. Ova priča, iako snimljena prije nekoliko godina, ostaje inspiracija o ljubavi, dobroti i prihvatanju, a detalji o tome gdje je Ismar sada ostaju nepoznati prenosi mahalla
