Porodica Lazara Milovanovića (19), jednog od mladih života ugašenih u masakru u Malom Orašju i Duboni, živi svaki dan s bolom koji ne prolazi. Od tog kobnog 4. maja 2023. godine, njihov svijet je promijenjen iz temelja, a svaka nova zora donosi uspomenu na voljenog Lazara.
Masakr, koji je šokirao cijelu Srbiju, odnio je živote devetoro mladih, ostavljajući porodice i prijatelje u neizbrisivoj tuzi. Počinitelj zločina, Uroš Blažić, zajedno sa svojim ocem Radišom, osuđen je na po 20 godina zatvora – maksimalnu kaznu koju je mogao dobiti s obzirom na to da u trenutku zločina nije imao navršenu 21 godinu.
Lazarov otac, Milan Milovanović, s teškoćom govori o onome što se dogodilo. Njegove riječi odražavaju bol i nemoć pred nepravdom:
“Svaki put kad se skupimo, roditelji nastradalih, ponovo prolazimo kroz tu tragediju. Sve što možemo jeste da razgovaramo, ali ništa ne možemo da promijenimo. Samo želimo da pokušamo nastaviti dalje, koliko je to moguće, sada kada je suđenje završeno.”
Milan naglašava kako porodica pokušava da se fokusira na Lazarovu sestru, koja se povukla u sebe nakon gubitka brata. “Ona mnogo toga zadržava u sebi, zatvorena je. Trudimo se da joj pomognemo, ali ni sami nismo dovoljno jaki,” kaže Milan.
Zajednica Sjećanja
Porodice žrtava se često okupljaju, posebno na važne datume, kako bi pružile podršku jedni drugima. Ti trenuci su prilika za dijeljenje tuge, sjećanja i pokušaj pronalaženja snage za suočavanje s danima koji dolaze.
“Lazar je bio naš svijet, naše sve. Svaki trenutak sjećanja je istovremeno i bol i utjeha. Kada razgovaramo o njemu, osjećamo ga bliže, ali istovremeno shvatamo koliko ga nema. To je rana koja nikada neće zarasti,” dodaje Milan.
Snaga Sjećanja i Pravda
Porodica Milovanović, poput ostalih porodica pogođenih ovim stravičnim zločinom, suočava se s nepodnošljivom prazninom. Iako je suđenje završeno i pravda je djelimično zadovoljena, ništa ne može ublažiti bol zbog gubitka voljenog sina i brata.
Svaka uspomena na Lazara, njegov osmijeh, njegova energija, ostaje trajno prisutna u srcima onih koji su ga voljeli. Ovo je priča o porodici koja se bori s nezamislivim gubitkom i o zajednici koja je ostala trajno obilježena tragedijom.
Njihova nada ostaje – da će se sjećanje na Lazara i druge žrtve sačuvati, a bol koji osjećaju postati podsjetnik na važnost pravde, mira i ljubavi prenosi hayat
