Kampanja zastrašivanja koju izraelski premijer Benjamin Netanyahu vodi protiv Irana traje već više od tri decenije. Od 1992. godine, Netanyahu neprestano ponavlja istu tvrdnju: da je Iran „na korak“ od izrade nuklearne bombe. Međutim, za razliku od njegovih upozorenja, međunarodna tijela nikada nisu pružila dokaze koji bi potvrdili takve tvrdnje.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koja djeluje pod okriljem Ujedinjenih nacija, tokom svih ovih godina nije iznijela zaključak da Teheran razvija nuklearno oružje. Unatoč tome, Netanyahu nastavlja sa svojom retorikom, koja se redovno obnavlja i ponavlja svaki put kada se povećaju tenzije između Izraela i Irana.
U više navrata, i to tokom različitih političkih mandata i svjetskih konteksta, Netanyahu je izlazio pred međunarodnu i izraelsku javnost s gotovo identičnim porukama:
-
„Iran se nalazi nekoliko mjeseci od pravljenja bombe.“
-
„Teheran razvija tajni nuklearni program.“
-
„Svijet mora odmah djelovati.“
Ta strategija straha, kako mnogi analitičari tvrde, korištena je za različite političke ciljeve: unutrašnju mobilizaciju birača, jačanje izraelske sigurnosne politike i opravdavanje vojnih akcija ili političkog pritiska na Iran.
S druge strane, Teheran se dosljedno brani tvrdnjom da njegov nuklearni program ima isključivo civilnu svrhu – za proizvodnju električne energije i medicinske izotope. Iran je, uz to, dugi niz godina bio potpisnik Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog plana (JCPOA), poznatijeg kao nuklearni sporazum iz 2015. godine, koji je ograničavao kapacitete obogaćivanja uranija u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija.
Netanyahu je, međutim, bio jedan od najglasnijih protivnika tog sporazuma, često nazivajući ga „istorijskom greškom“. On je izraelsku politiku prema Iranu temeljio na tezi da Iranu ne treba vjerovati, bez obzira na međunarodne inspekcije, izvještaje i pravne mehanizme.
Uprkos tome, tokom svih ovih godina nije došlo do međunarodnog konsenzusa koji bi podržao tvrdnje izraelskog premijera. Umjesto toga, brojni su:
-
Izvještaji IAEA u kojima se ne potvrđuju postojanja aktivnog programa za razvoj oružja.
-
Analize nezavisnih instituta koji ne vide dokaze o neposrednoj prijetnji.
-
Međunarodni diplomatski napori koji su fokusirani na smanjenje tenzija, a ne na vojno djelovanje.
Netanyahu je posebno bio glasan u svojim upozorenjima u ključnim trenucima, kao što su:
-
Izbori u Izraelu,
-
Prijedlozi za normalizaciju odnosa sa arapskim državama,
-
Američki pritisci na Bliski istok,
-
Unutrašnje krize koje su skretale pažnju sa domaćih problema.
Mnogi kritičari nazivaju ovu politiku manipulacijom i pokušajem da se održi stanje permanentne prijetnje, čime se podgrijava nacionalna kohezija i opravdavaju sve represivnije mjere prema Iranu. Ova strategija, kako tvrde iz Al Jazeere Balkans, više nije vjerodostojna, jer „ako je Iran već 33 godine na ivici pravljenja bombe – kako to da je još nema?“
U trenutnom geopolitičkom kontekstu, ovakve izjave dodatno otežavaju napore međunarodne zajednice da obnovi dijalog s Teheranom. Umjesto da doprinese stabilizaciji, Netanyahujeva retorika djeluje kao katalizator sukoba, podižući rizik od oružanih sukoba i urušavanja ionako krhke diplomatije.
Danas, kada se svijet suočava s novim krizama, od Ukrajine do Gaze, pitanje odnosa s Iranom i dalje ostaje centralno u izraelskoj vanjskoj politici. Međutim, sve je više glasova koji tvrde da je vrijeme za novu, realističniju i provjerljivu strategiju, umjesto ponavljanja istih tvrdnji bez konkretnih rezultata.
U svjetlu svega navedenog, postavlja se pitanje koliko dugo međunarodna zajednica može ignorisati očiglednu diskrepanciju između tvrdnji i činjenica. Nastavak narativa o iranskoj nuklearnoj prijetnji bez konkretnih dokaza dovodi do erozije povjerenja u političko rukovodstvo koje stalno koristi sigurnosne prijetnje kao alat vlastitog opstanka. Ovakav pristup, osim što stvara zasićenost među građanima, ujedno otežava istinsko prepoznavanje stvarnih prijetnji, jer ih zamagljuje stalna buka dezinformacija i pretjerivanja. Povjerenje u zvanične izvore urušava se kada se predviđanja decenijama ne ostvaruju, a ipak se i dalje plasiraju sa jednakom sigurnošću. Stoga, ako međunarodna zajednica i dalje želi efikasno djelovati u osjetljivom prostoru Bliskog istoka, biće neophodno da se narativi zasnivaju na verifikovanim činjenicama, a ne na političkoj retorici čija je primarna svrha očuvanje domaće moći.
