Pitanje vlasništva nad parcelom poznatom kao Liska harem u Mostaru ponovo je došlo u fokus, i to zahvaljujući postupcima aktuelnog gradonačelnika Marija Kordića. Njegova inicijativa da se preispita pravni status ove lokacije, u kojoj se nalaze i mezari poginulih branitelja Mostara, pokrenula je talas reakcija kako u političkim, tako i u vjerskim krugovima. U središtu polemike jeste Kordićeva namera da ekshumira posmrtne ostatke s ovog lokaliteta, kako bi se oslobodio prostor za izgradnju pristupne ceste prema novoj građevini koju grade poznati mostarski biznismeni Skenderagić i Musa.
Gradonačelnik je nedavno, u objavi na svom zvaničnom Facebook profilu, problematizirao postojanje Liska harema, osporavajući tvrdnje Medžlisa Islamske zajednice Mostar da ima pravo vlasništva nad tom parcelom. U objavi naslovljenoj „Dijalog utemeljen na pravnim činjenicama“, Kordić ističe da su gradske službe izvršile uvid u regulacijski plan i da je predmetna parcela formalno zavedena kao Liska park, a ne kao harem, što bi ukazivalo da se radi o javnoj površini u vlasništvu Grada Mostara.
U sklopu tog pregleda, kako navodi Kordić, gradske službe su pronašle dokument iz 1955. godine, kojim je nakon eksproprijacije tadašnjem vakufu Hadži Memije džamije isplaćena nadoknada za zemljište poznato kao groblje Kantarevac, na kojem je planiran javni park. Time se, prema njegovom tumačenju, pokazuje da je ovaj prostor još od tada bio u vlasništvu grada i da je sve do 1992. godine služio kao javni park.
Međutim, Medžlis Islamske zajednice svoje pravo temelji na odluci iz 1997. godine, kada je tadašnji predsjednik Skupštine Opštine Mostar, Safet Oručević, donio akt kojim se Islamskoj zajednici Mostar dodjeljuje pravo korištenja i upravljanja nad više od 200 nekretnina, među kojima je i katastarska čestica koja se odnosi na Liska park.
Gradonačelnik postavlja niz pravnih i proceduralnih pitanja vezanih za tu odluku, među kojima su:
-
Zakonitost osnova na kojem je odluka donesena,
-
Nadležnost tadašnjeg tijela da odlučuje o tako važnim imovinskim pitanjima,
-
Kriteriji za odabir katastarskih čestica koje su dodijeljene Islamskoj zajednici,
-
Sadašnji pravni status nekretnina iz te odluke,
-
Analiza vlasništva i posjeda nad svakom česticom.
Zbog svih ovih nejasnoća, Kordić je zatražio od službi Grada Mostara da pripreme detaljnu analizu pomenute odluke kako bi se moglo razmotriti eventualno poništenje ili izmjena prava korištenja.
Iako gradonačelnik ističe da mu je cilj zaštita pravnih činjenica i transparentnost, kritičari mu zamjeraju što, pod plaštom zakonitosti, zapravo provodi politički motivisanu akciju protiv Islamske zajednice i seća se samo određenih segmenata gradske imovine.
U tekstu se posebno ističe indikativna upornost s kojom Kordić pokušava ekshumirati posmrtne ostatke iz harema, kako bi se stvorio bolji kolski prilaz građevini koju grade lokalni tajkuni. Taj pristup mnogi vide kao vrijeđanje sjećanja na poginule u ratu, uključujući i borce koji su dali živote u odbrani Mostara.
Ironično je i to što se gradonačelnik poziva na pravnu ispravnost, dok istovremeno, kako se navodi, njegova administracija požuruje izdavanje dozvola za izgradnju pomenute zgrade, pri čemu su preskočeni određeni zakonski koraci. Nadležne inspekcije su, prema informacijama, u nekoliko navrata vraćale predmete na doradu upravo zbog tih propusta.
Kritičari pozivaju Kordića da isti nivo pravne revnosti pokaže i u drugim slučajevima, poput:
-
Gradski bazen, koji se već decenijama nalazi u privatnim rukama,
-
Jame u Južnom logoru, koje se betoniraju javnim novcem,
-
Gospin park, nekada javni prostor na Bulevaru, koji je danas prepušten zaboravu.
U kontekstu kritika, javnost podsjeća i na činjenicu da je Kordić, iako vojni obveznik u ratu, studirao u Zagrebu, dok su drugi gubili živote u odbrani grada čijom imovinom danas raspolaže.
U svemu ovome, stvarni fokus ne bi trebalo biti samo imovinsko-pravni aspekt spornog zemljišta, već i etičko pitanje odnosa prema naslijeđu rata, poginulima i multietničkoj historiji Mostara. Javnost traži odgovore na pitanje – da li je u interesu grada da se radi pristupa jednoj privatnoj zgradi narušava dostojanstvo palih boraca i vjerskih zajednica?
Zaključno, ovaj slučaj otkriva mnogo više od puke pravne nedoumice. On otvara pitanja identiteta, sjećanja, prava, ali i moći. Kordićev pristup pokazuje kako se pravna retorika može koristiti za provođenje političkih ciljeva, a Liska harem, umjesto da bude mjesto pijeteta, postaje poprište borbe za urbanističku dominaciju.
