U restoranu u kojem sam nekada radio, postavljen je mesdžid, mjesto za molitvu gdje su klanjali radnici, gosti i musafiri. Bio je to prostor otvoren za svakoga ko bi poželio obaviti namaz, bez obzira na to ko je bio. Jednog dana, oko 16:00 sati, restoran je bio prazan, pa sam iskoristio priliku da klanjam ikindiju. Kao i uvijek, ostavio sam vrata otvorena, kako bi bilo ko mogao vidjeti gdje sam, ukoliko bi me tražio.

Nakon što sam obavio namaz, vratio sam se u restoran, a za šankom me čekao čovjek, negdje u svojim tridesetim godinama. Bio je uredno odjeven, njegovan, i njegov miris je ostavljao trag za sobom. Odmah me pozdravio: “Poštovanje. Dobro došli.” Odgovorio sam na njegov pozdrav i dodao: “Hvala vam. Da li ste vi ono klanjali?” upitao je. “Da,” odgovorio sam, “samo farz, da vakat ne prođe.”

Iznenadio me kad mi je pružio novčanicu od 20 KM. Pitao sam ga zašto mi daje novac, na šta je odgovorio: “Ti si zaslužio da jedeš, ja nisam.” Bio sam zbunjen i nastavio pitati za razlog. Njegov odgovor me duboko dirnuo: “Mnogo više imam od tebe, a ti si mi dokazao da nemam ništa.”

Nakon tog razgovora, otišao je do abdestane, uzeo abdest i dugo klanjao. Tek nakon što je obavio svoju molitvu, sjeo je da jede. Ovaj susret je za mene bio jedan od onih trenutaka koji te natjera da se zamisliš nad vrijednostima koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Taj čovjek, s vanjskim bogatstvom, priznao je da je, uprkos svom imetku, osjetio duhovnu prazninu u poređenju s onim što sam mu ja pokazao kroz jednostavnu, ali iskrenu praksu vjere.

(Semir Krnjić, Facebook)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here