Uvod
Odlazak Halida Bešlića, jednog od najvoljenijih muzičara s prostora bivše Jugoslavije, duboko je potresao ljude širom regije. Njegova smrt nije izazvala samo tugu – ona je otvorila prostor za razmišljanje o vrijednostima koje je nosio, o njegovoj dobroti, skromnosti i vedrini koja je obilježila cijeli njegov život. U svom komentaru, poznati bh. novinar Senad Avdić oprostio se od Halida na način koji prevazilazi običan nekrolog. Avdićev tekst je svojevrsno svjedočanstvo o tome koliko je Halid bio važan kao čovjek, a ne samo kao pjevač.
Razrada
Halid Bešlić je, prema Avdiću, bio osoba koju je nemoguće uokviriti u standardne narativne obrasce. U vremenu kada su biografski filmovi o muzičarima postali popularni, on ističe da bi Halidov život teško mogao poslužiti kao materijal za klasičan biografski film. Razlog za to je jednostavan – Halid nije imao neprijatelje, skandale ni tamne strane koje bi činile dramski zaplet. Njegov život bio je obilježen jednostavnošću, skladom i ljubavlju prema ljudima.
Avdić navodi da za razliku od nekih njegovih kolega, poput Tome Zdravkovića ili Džeja Ramadanovskog, Halid nije nosio teret nesretnih ljubavi, poroka ili siromaštva koje razara dušu. On je bio, kako kaže Avdić, sretan i ostvaren čovjek – neko ko je znao cijeniti ono što ima i dijeliti to s drugima. Upravo zbog toga, o njemu se ne bi mogao snimiti tragičan film, ali bi se mogao snimiti film o dobroti i ljudskosti, sličan legendarnom djelu Franka Capre “Divni ljudi” (It’s a Wonderful Life).
U tom filmu, glavni junak, na rubu očaja, spoznaje koliko njegov život znači drugima. Tek tada shvata da bi svijet bez njega bio hladniji, prazniji i tužniji. Avdić povlači paralelu između tog junaka i Halida Bešlića – jer i Halid je, svjestan prolaznosti i krhkosti života, znao da bi naš svijet bio “surovije, bezdušnije i mračnije mjesto bez njega”. Posebno nakon teške saobraćajne nesreće koju je jedva preživio, Bešlić je, čini se, bio duboko svjestan da njegov život ima smisla ne samo zbog muzike, nego i zbog svjetlosti koju je unosio u živote drugih.
U vremenu kada prevladavaju pohlepa, sebičnost i površnost, Halid je bio simbol dobrote, solidarnosti i uljudnosti. Njegov osmijeh, vedrina i mirnoća djelovali su kao kontrast svijetu u kojem su cinizam i grubost postali norma. Avdić ističe da je Halid umio zračiti toplinom i poštovanjem, čak i u trenucima kad su oko njega vladali prostakluk i netrpeljivost. On nikada nije bio dio estradnih sukoba, jer se, kako piše autor, “ni s kim nije mirio, ali se ni s kim nikada nije ni svađao”.
Posebno je zanimljiv dio u kojem Avdić naglašava Halidov odnos prema ratu. Rat ga jeste promijenio u smislu iskustva, ali nije promijenio njegov karakter. Sačuvao je svoj moralni kompas i sistem vrijednosti. Dok su mnogi ljudi izgubili vjeru u dobro, Halid je ostao isti – čovjek koji vjeruje u smisao ljudskosti i čestitosti.
Iako je njegova karijera bila vezana uz estradu, Bešlić se uvijek trudio da zadrži dostojanstvo i skromnost. Izbjegavao je da privatni život iznosi u javnost, i nikada nije dopuštao da mu popularnost oduzme suštinu. U tom smislu, Avdić kritikuje savremeni trend “estradiziranja smrti” – pokušaje da se i Halidov odlazak pretvori u medijski spektakl.
Autor upozorava na neukusne političke i medijske manipulacije koje su uslijedile nakon njegove smrti, kada su mnogi pokušali da “skupi poene” na njegovom imenu. Takvi pokušaji, smatra Avdić, duboko bi povrijedili Halida, koji je prezirao sve što je neiskreno i pretjerano. Njegov ispraćaj, dodaje on, mora biti “otmjen, nenametljiv i odmjeren” – baš onakav kakav je bio i sam Halid.
Zaključak
Kroz ovaj emotivni oproštaj, Senad Avdić ne govori samo o jednom pjevaču, nego o fenomenu ljudske dobrote u vremenu kada ona nestaje. Halid Bešlić bio je mnogo više od muzičke zvijezde – on je bio simbol topline, pristojnosti i moralne čistoće.
U svijetu koji je, kako kaže autor, “mrzovoljan i mračan”, Halid je bio onaj koji je donosio svjetlo. Njegov život i djelo podsjećaju nas da prava veličina ne leži u slavi, nego u tome koliko dobrote ostavimo iza sebe.
Njegova smrt ostavila je prazninu, ali i naslijeđe koje se ne može nadoknaditi – jer svaka njegova pjesma, svaki osmijeh i svaka gesta ostaju dio onog svjetlijeg dijela našeg zajedničkog svijeta. Halid Bešlić je, prema riječima Avdića, dokaz da čovjek može biti zvijezda i bez sjaja reflektora – ako sja iznutra.
