Safet Isaković Džidžo, poznat po svojoj hrabrosti kao zlatni ljiljan, proveo je godine boreći se ne samo na bojnom polju, već i pred pravosudnim organima. Unatoč tri oslobađajuće presude, borba za pravdu nije završila u njegovu korist. Prve dvije oslobađajuće presude donesene su na Kantonalnom sudu u Bihaću, dok je i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio da ne može utvrditi njegovu krivicu za smrt jednog pripadnika tzv. Vojske Republike Srpske (VRS). Međutim, umjesto toga, teretili su ga za komandnu odgovornost.
Četvrta presuda, koja je označila kraj njegovih dugogodišnjih pravosudnih muka, stigla je upravo na datum tragične pogibije njegovih najbližih – komandanta Izeta Nanića, te Safetove dvojice braće, Ise i Sulje, kao i njihovog daidže Mehe. Ova simbolična koincidencija dodatno je otežala situaciju, a sam Isaković se s tugom, ali dostojanstveno, predao vlastima na portirnici zatvora u Lukama. Njegove riječi prilikom odlaska na robiju bile su jednostavne, ali snažne: “Sve će ovo biti jučer.”
Njegovo oproštajno ispraćanje privuklo je mnoge, uključujući prijatelje i saborce. Među njima je bio i Hamdija Abdić, poznat pod nadimkom Tigar, komandant 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Tigar je emotivno govorio o Isakoviću, naglašavajući njegovu čvrstinu i nepravdu koja mu je nanesena. Istaknuo je kako je njegova porodica dala ogroman doprinos za Bosnu, izgubivši dva sina u ratu, a sada je Safet, borac za slobodu, nepravedno osuđen na četiri godine zatvora. “Džidžo je čvrst,” izjavio je Tigar, uvjeren da će Isaković prebroditi i ovu nedaću, jer, kako kaže, sve na ovom svijetu je prolazno.
Tigar nije mogao sakriti razočaranje u pravosudni sistem, ističući kako u njihovom gradu nije osuđen niti jedan ratni zločinac, dok su istinski heroji, poput Isakovića, oni koji su branili zemlju, sada zatvoreni. “Najbolji među nama je Džidžo,” zaključio je Abdić, odajući počast hrabrom borcu.
Safetov odlazak u zatvor mnogi vide kao simbol šire nepravde koja je zadesila bosanski narod. Jedna od osoba koja je o tome javno govorila bila je Elmedina Muftić, koja je izrazila duboko razočaranje zbog ove situacije. Po njenom mišljenju, odlazak Safeta Isakovića iza rešetaka predstavlja poraz čitave Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su, kako ona kaže, izgubili obraz dopuštajući da se njihova časna borba za opstanak zemlje i naroda izjednači sa zločinačkim vojskama. Njegov odlazak u zatvor vidi se kao još jedan korak ka urušavanju istine o časnoj borbi Armije RBiH.
Elmedina je u svom govoru naglasila kako su dva bosanska šehida, koji su pali u borbi, danas simbolično pitali sve Bošnjake da li ih je stid zbog ovog čina. Također, evocirala je riječi komandanta Nanića, koji bi danas, kako kaže, rekao: “Čudim se ja vama.” Ovi gubitci, kako ona ističe, su događaji koje Bosanci sebi nikada neće moći oprostiti. Prema njenim riječima, “nestalo je struje, a bojim se da neće još dugo doći,” što metaforično ukazuje na tamu koja je obavila narod zbog nepravde i kukavičluka.
Elmedina je posebno oštro kritizirala društvenu realnost u kojoj su heroji poslani u zatvore, dok su dezerteri zauzeli političke pozicije. Herojstvo, kako ona naglašava, stvara prilika, a Safet Isaković je tu priliku iskoristio i postao istinski heroj. Ostavio je naslijeđe u obliku slobode koju je stvarao za svoj narod, što je sada emanet koji Bosanci nose.
Ovaj događaj ostavio je dubok trag u bosanskom društvu, posebno među onima koji su cijenili borbu Safeta Isakovića i sličnih heroja. Njegova priča, iako tragična, ostaje simbol hrabrosti i nepopustljivosti u borbi za pravdu, čak i u suočavanju s nepravdom. “Sloboda je u čovjeku,” zaključila je Elmedina, ističući da je prava sloboda ona koju su ljudi poput Isakovića ostavili u amanet svom narodu prenosi hayat