Tema prosjačenja, a posebno kada su djeca u pitanju, postala je vrlo zastupljena u današnjem društvu. Često se susrećemo s prosjacima koji koriste različite trikove kako bi pridobili sažaljenje i dobili novac. Na primjer, neki se pretvaraju da su slijepi ili bolesni, iako su potpuno zdravi. U ovakvim situacijama mnogi se pitaju kako bi trebali reagirati – da li im udijeliti novac ili ne, s obzirom na to da nije uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi da li ti prosjaci zaista imaju potrebu ili se samo koriste prevarom za sticanje imetka.
Prvo i najvažnije pravilo prema islamskom učenju jeste da onaj ko prosjači, a nema stvarnu potrebu za tim, čini grijeh. Osoba koja je sposobna raditi i zarađivati ne bi smjela tražiti milostinju, osim u slučajevima nužde. Dopušteno je tražiti pomoć jedino u određenim okolnostima, poput onih gdje je osoba stvarno u stanju siromaštva, ili kada je neko pretrpio veliku štetu ili gubitak imetka. Također, osoba koja je u velikim dugovima, poput onih nastalih zbog plaćanja krvarine u određenim pravnim slučajevima, može zatražiti pomoć. U ovim slučajevima dozvoljeno je tražiti od drugih, ali samo onoliko koliko je neophodno za zadovoljenje osnovnih potreba.
Stalna komisija za fetve jasno ističe da je prosjačenje dozvoljeno samo onima koji zaista nemaju drugi izlaz, te da prosjaci koji uzimaju imetak, a nemaju stvarnu potrebu, krše islamske propise. Hadis kojeg prenosi Kabisa ibn Muharik el-Hilali potvrđuje ovo, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je traženje sadake dozvoljeno samo u tri specifična slučaja – dug zbog krvarine, gubitak imetka uslijed nepogode ili potvrđeno siromaštvo. Sve izvan ovih slučajeva smatra se nedozvoljenim, a imetak prikupljen na taj način haram je za onoga ko ga uzima.
Uprkos tome, nije uvijek moguće biti siguran u stvarno stanje prosjaka kojeg sretnemo. Danas su mnogi prosjaci dio organizovanih kriminalnih mreža koje iskorištavaju djecu i ranjive osobe za sakupljanje novca. Iako postoje ljudi u stvarnoj potrebi, mnogi od njih nisu iskreni u onome što tvrde. Zbog toga je preporučljivo da osoba koja želi pomoći koristi svoju pronicljivost kako bi procijenila da li osoba koja traži milostinju zaista ima potrebu. Najbolje rješenje u ovakvim situacijama je uputiti te osobe na zvanične institucije koje prikupljaju i raspodjeljuju zekat i sadaku, kako bi se njihovo stanje pravilno provjerilo i pružila adekvatna pomoć.
Ako ne možete biti sigurni da li osoba kojoj dajete pomoć zaista ima potrebu, možete donijeti odluku prema vlastitoj procjeni. Ako vjerujete da ta osoba ima potrebu, možete joj dati sadaku. Međutim, ako sumnjate u njene namjere, imate pravo odbiti. Važno je napomenuti da, ako pomognete nekome za koga vjerujete da je u potrebi, a kasnije se ispostavi da ta osoba nije bila iskrena, vi ne snosite grijeh za to. U islamu je naglašeno da Allah gleda na vašu namjeru, a ne na stvarni ishod. Dakle, ako ste imali iskrenu namjeru da pomognete, nagrada za vaše djelo ostaje, čak i ako osoba koju ste pomogli nije zaslužila.
Ova pouka se temelji na hadisu u kojem se navodi da je jedan čovjek dao sadaku bludnici, bogatašu i lopovu, misleći da pomaže potrebnima. Kasnije mu je rečeno da je njegova sadaka primljena, jer je možda ta sadaka bila razlog da bludnica prestane s nemoralom, bogataš se opomene, a lopov ostavi krađu. Iz ovoga se može zaključiti da Allah prima dobra djela prema našim iskrenim namjerama, a ne prema vanjskim okolnostima koje mi ne možemo uvijek kontrolirati.
