Vjernik ponekad može učiniti grijeh koji će ga, iznenađujuće, približiti Džennetu, dok dobro djelo, koje na prvi pogled izgleda kao siguran put do nagrade, može odvesti osobu ravno u Vatru. Ova tvrdnja, iako na prvi pogled neobična, sadrži duboku istinu koja se temelji na razumijevanju ljudske prirode i odnosa prema Allahu. Naime, grijeh koji je počinjen u trenucima slabosti može postati izvorom pokajanja, osvježenja vjere i povratka Allahu s iskrenošću koja daleko nadmašuje puko obavljanje dobrih djela bez prisustva srčane posvećenosti.
U trenucima kada vjernik shvati da je prešao granice koje je Allah postavio, njegov osjećaj krivice i svijest o veličini Stvoritelja postaju dominantni. Vjernik tada stalno razmišlja o svojim grijesima, ne zaboravlja ih i osjeća ih poput velike stijene koja se nadvija nad njim, prijeteći da ga uništi. Taj osjećaj krivice vodi ga ka iskrenom pokajanju, jer vjernik zna da je Allah milostiv prema onima koji se iskreno kaju za svoje grijehe. Pokajanje postaje njegova stalna molitva, a nada u Allahov oprost i milost jača s vremenom. Vjernik, svjestan svojih grešaka, postaje ponizan i pokoran, hrli ka činjenju dobrih djela kako bi poništio loša, i nada se da će mu Allah oprostiti i uvesti ga u Džennet.
S druge strane, postoji opasnost da vjernik učini dobro djelo, ali kasnije, uslijed ponosa i uobraženosti, taj čin postane izvorom njegove propasti. Kada se čovjek počne ponositi svojim dobrim djelima, smatrajući da je zbog njih bolji od drugih, u njegovo srce ulazi oholost. Takva oholost može postati prepreka njegovom duhovnom rastu, a umjesto da to djelo bude sredstvo za Allahovu milost, ono postaje uzrok njegove kazne. Vjernik tada može zaboraviti da su sva dobra djela zapravo dar od Allaha i da bez Njegove pomoći i upute ne bi bio u stanju učiniti ništa od toga. Kada u srcu počne osjećati superiornost nad drugima, a u mislima očekivati pohvale i priznanje od ljudi, on time udaljava sebe od iskrenosti prema Allahu i dovodi svoje dobro djelo u pitanje.
Oholost, kao što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, je odbacivanje istine i potcjenjivanje ljudi. Takvo stanje može čovjeka odvesti u propast, jer Allah ne voli one koji su oholi. Vjernik mora neprestano preispitivati svoje namjere i paziti da njegova djela budu isključivo radi Allahovog zadovoljstva, bez miješanja ikakvih drugih motiva. Samo tako može osigurati da njegova dobra djela budu primljena, a da se ne pretvore u izvor poniženja i kazne, na ovome i na budućem svijetu.
