Pojavljivanje Milorada Dodika pred institucijama Bosne i Hercegovine izazvalo je burne reakcije, ali i otvorilo niz pitanja o stvarnom stanju pravosuđa u zemlji. Dok se širom javnosti raspravlja o političkoj pozadini njegovog “dobrovoljnog” pojavljivanja pred Sudom BiH, u središte pažnje dospjela je i osoba koja je imala ključnu ulogu u donošenju odluke o ukidanju pritvora – tužiteljica Vedrana Mijović. Njena profesionalna i porodična prošlost dodatno su podgrijale sumnje o pristrasnosti i političkim uticajima u bh. pravosuđu.
Mijović je već poznata po svom angažmanu u slučajevima protiv bivših pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, posebno protiv generala Atifa Dudakovića i pripadnika Petog korpusa, koji su u javnosti percipirani kao branioci države. Javnost još pamti njenu izjavu prilikom jednog hapšenja: „Šta si se prepao, neću te osuditi manje od 105, a više od 505 godina.” Ovakva izjava – ako je tačna – pokazuje ne samo profesionalni prekršaj već i duboku moralnu i institucionalnu devijaciju. U isto vrijeme, dok se oni koji su branili BiH i zaustavljali agresiju suočavaju s teškim optužbama, osoba koja otvoreno negira državne institucije i izaziva političke krize – biva puštena bez mjera pritvora.
Da bi se razumjela šira slika, važno je ukazati na porodično i političko naslijeđe Vedrane Mijović. Njena veza s politikom ne dolazi slučajno. Ona je kćerka Slavka Jovičića Slavuja, bivšeg zastupnika SNSD-a u Parlamentu BiH, čovjeka kojeg je posthumno odlikovao Aleksandar Vučić medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“. Medalju je, simbolično i značajno, primila upravo Vedrana. Ovo ne bi bilo sporno da njena profesionalna biografija ne prati jasan i politički obojen uzlaz: pripravnica u sudu u Rogatici, zatim inspektor za privredni kriminal u MUP-u RS, pa tužilački saradnik u Istočnom Sarajevu. Korak po korak, sistematski i planirano, pozicionirana je tamo gdje je političkim strukturama najviše potrebna – u Tužilaštvo BiH.
U trenutku kada je glavni tužilac Milanko Kajganić odlučio da raspusti kompletan istražni tim koji je radio na slučaju protiv Dodika, ostavljena je samo Mijović. Upravo ona – s takvom biografijom i političkom simbolikom – odlučuje da nema osnova za pritvor, nema mjera zabrane, nema rizika po pravni poredak. Način na koji je vođen slučaj jasno pokazuje da institucije nisu uspjele odbraniti sopstveni integritet – pravosuđe je popustilo pod političkim pritiscima, ili čak postalo njihov instrument.
Ovakav razvoj događaja ne može se posmatrati kao izolovan slučaj. U pitanju je obrazac ponašanja koji se već godinama ponavlja. Mnogima je jasno da se sistem ne urušava zbog tehničkih grešaka, već zbog namjernih političkih infiltracija. Slučaj Vedrane Mijović samo je jedan primjer kako pojedinci sa jasnim političkim i porodičnim zaleđem mogu upravljati ishodima na štetu pravde i građanske jednakosti. Da stvar bude gora, takve odluke ne samo da podrivaju povjerenje javnosti u pravosudne institucije, već i šalju opasnu poruku: oni koji su rušili državu mogu računati na zaštitu, dok će njeni branioci odgovarati pred zakonom koji za druge ne važi.
Ono što dodatno uznemirava jeste činjenica da se ovakvi slučajevi dešavaju bez ikakve institucionalne odgovornosti. Nema reakcija iz VSTV-a, nema istraga o mogućim zloupotrebama, nema čak ni simboličnih javnih osuda. U državi gdje sistem nagrađuje poslušnost prema političkim centrima moći, a ne prema pravdi i zakonu, svaki građanin s pravom se može zapitati: ko zapravo upravlja našim sudovima?
Na kraju, slučaj Milorada Dodika i tužiteljice Mijović nije samo pitanje jedne odluke. On je ogledalo dubokih problema koji razaraju temeljne stubove države. Dokle god će nosioci pravde biti birani po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti i nepristrasnosti, Bosna i Hercegovina će imati pravosuđe koje nije u službi zakona, već u službi dogovora, interesa i – izdaje vlastitih vrijednosti.
U svjetlu svega navedenog, jasno je da se u Bosni i Hercegovini odvija duboka erozija pravne države, koja ne pogađa samo institucije već i samo društveno tkivo. Kada pravosuđe prestane biti oslonac pravde, a postane produžena ruka političkih interesa, povjerenje građana u državu se ruši. Takvi slučajevi ne predstavljaju samo trenutne pravne skandale, već ostavljaju dugoročne posljedice po kolektivnu svijest naroda, osjećaj sigurnosti i vjeru u institucionalnu zaštitu. Ako država ne štiti istinu i pravdu – ko će? Ostaje nada da će se istinski nezavisni i odgovorni pojedinci u sistemu oduprijeti ovom razornom trendu i ponovo uspostaviti princip jednakosti pred zakonom, jer bez toga – ni pravda, ni država nemaju budućnost.
