Republika Srpska je u posljednjim mjesecima intenzivirala svoje aktivnosti u pravcu jačanja međunarodnog političkog lobiranja, posebno prema Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj proces kulminirao je potpisivanjem novog lobističkog ugovora sa američkom firmom “MO Strategies, Inc.”, koja je poznata po svojim vezama s Republikanskom strankom i bivšim visokim funkcionerima administracije Donalda Trumpa.
Prema podacima dostupnim iz američkog registra stranih agenata (FARA), ugovor je potpisan 1. jula 2025. godine. Iako ugovor formalno ne otkriva koja institucija iz Republike Srpske stoji iza angažmana lobističke firme, adresa navedena u dokumentu – Bana Milosavljevića u Banjoj Luci – jasno upućuje na Kancelariju predsjednika Republike Srpske, što implicira direktnu političku inicijativu iz samog vrha entitetske vlasti.
Sama firma “MO Strategies, Inc.” je u ugovoreni aranžman uključena kao podugovarač. Nju je angažovala druga američka firma – “Becker & Poliakoff”, s kojom je prethodno već sklopljen ugovor u junu iste godine. Po novom dogovoru, “MO Strategies” će dobijati 10.000 američkih dolara mjesečno, ali samo ako “Becker & Poliakoff” prethodno zaprimi sredstva iz Republike Srpske. Ovakva finansijska konstrukcija jasno ukazuje na složenost lanca lobističkih aktivnosti koji uključuje više pravnih i finansijskih subjekata.
U ime “MO Strategies, Inc.”, ugovor je potpisao Martin Obst, politički strateg sa bogatom biografijom u okviru republikanske političke scene. Obst je posebno poznat po ulozi u predizbornim kampanjama Donalda Trumpa iz 2016. i 2020. godine, a pored toga bio je i viši politički savjetnik Mikea Pencea, bivšeg potpredsjednika SAD-a. Njegovo uključivanje u lobistički aparat Republike Srpske dodatno naglašava pokušaj približavanja novoj republikanskoj administraciji u Washingtonu, u slučaju povratka Trumpa na vlast.
Lobistički aranžman ne završava samo na firmi “MO Strategies”. Podsjećanja radi, još u januaru 2025. vlasti Republike Srpske su angažovale firmu “Zell & Associates International Advocates”, koja je preuzela ključnu ulogu u finansiranju prethodno pomenutih ugovora. Ova firma, prema dogovoru, direktno uplaćuje sredstva firmi “Becker & Poliakoff” u visini 40.000 dolara mjesečno. Ciljevi ovog angažmana su višestruki, a među njima se posebno ističu:
-
Promocija dijaloga između vlasti Republike Srpske i administracije Donalda Trumpa (ukoliko on bude ponovo izabran),
-
Započinjanje direktnih kontakata s američkim političkim vrhom,
-
Rad na uklanjanju sankcija koje su trenutno na snazi protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović.
Važno je naglasiti da sve ove lobističke aktivnosti dolaze u trenutku kada je politička pozicija Republike Srpske na međunarodnoj sceni sve komplikovanija. Sankcije i pritisci međunarodne zajednice, prvenstveno zbog secesionističke retorike i kršenja ustavnog poretka BiH, dovele su vlasti RS-a u situaciju u kojoj aktivna međunarodna politička komunikacija postaje neophodna.
Angažovanjem političkih operativaca poput Martina Obsta, entitetske vlasti nastoje obezbijediti kanal komunikacije sa konzervativnim američkim političkim strukturama, koje su ranije bile naklonjenije balkanskim političarima poput Dodika. Međutim, analitičari upozoravaju da ovakva strategija može donijeti više simboličkog nego stvarnog uticaja, s obzirom na nestabilnu prirodu međunarodne politike i činjenicu da ništa nije garantirano čak i u slučaju promjene američke administracije.
Uz sve finansijske troškove koje ovi ugovori podrazumijevaju, građanima Republike Srpske ostaje nejasno koliko će stvarne koristi imati od ove političke investicije. Transparentnost procesa, sadržaj konkretnih zadataka lobista, kao i rezultat angažmana, sve su to pitanja koja se i dalje ne postavljaju u javnosti onoliko glasno koliko bi trebalo.
Na kraju, iako se vlasti u Republici Srpskoj nadaju da će kroz ove kontakte uspjeti promijeniti međunarodnu percepciju svoje politike, nije izvjesno da će čak i najiskusniji republikanski lobisti moći preokrenuti negativne trendove koji traju godinama. U kontekstu brojnih pravnih i političkih prepreka, uključujući i međunarodne sankcije, ova strategija predstavlja prije svega političku okladu – na povratak starog prijatelja u Bijelu kuću i njegovu spremnost da progleda kroz prste političkim saveznicima s Balkana.
U svjetlu svih ovih događaja, postavlja se i šire pitanje – da li su lobistički napori koji se finansiraju javnim sredstvima zapravo pokušaj političkog preživljavanja jedne vlasti, ili iskrena težnja da se pozicija Republike Srpske ojača na međunarodnoj sceni. Dok se milioni maraka ulažu u lobiranje, građani se i dalje suočavaju sa svakodnevnim egzistencijalnim problemima, što izaziva rastuće nezadovoljstvo i sumnju u prioritete političkog vrha. Vrijeme će pokazati da li će ovaj sofisticirani političko-komunikacijski mehanizam zaista donijeti opipljive koristi Republici Srpskoj ili će ostati još jedan skupi pokušaj da se kroz međunarodne veze učvrsti domaći politički uticaj.
