Indira Islami Jelizi je 34-godišnja žena iz Beograda koja je odlučila da nosi hidžab prije godinu dana, donoseći ovu odluku potpuno samostalno, bez uticaja drugih. Život je do tada provela kao slobodna žena s kosom puštenom, ali s vremenom je osjećala sve veću želju da se pokrije. Ova odluka nije bila jednostavna, jer se Indira bojala reakcija okoline. Iako je godinama razmišljala o tome, strahovala je od prejudiciranja i predrasuda prema ženama koje nose maramu. Sjećanja na događaj kada je prije mnogo godina na Trgu Republike neki muškarac pokušao skinuti maramu sa žene, dodatno su je uplašila. Ipak, kako je vjera u njoj sazrijevala, tako je i strah nestao, a ona je donijela odluku da se pokrije, osjećajući da je to njena duhovna odgovornost.
Indira smatra da je nošenje hidžaba ili mahrame osobna odluka žene koja nije uvjetovana nalozima muža ili društva. Za nju je to čin poslušnosti prema Bogu, a ne prema društvenim normama ili željama drugih. Prema njenom mišljenju, hidžab je, prije svega, između žene i Boga, i on je način na koji žena izražava svoju pobožnost. Indira smatra da je u modernom društvu vrlo važno da žene zadrže svoju dostojanstvenost i poštovanje. Prema njenom iskustvu, kada se žena pokrije, ona se štiti od nepoželjnih pogleda i postavlja granicu prema okolini, čime zapravo čuva svoje tijelo i ugled. Za Indiru, hidžab nije samo komad odjeće, već simbol njenog identiteta i slobode koju ima kao žena. Ona vjeruje da Islam nudi ženama opcije i pravo da same odluče o svom životu, uključujući i pitanja braka i karijere.
Indira također ističe da je Srbija, u kojoj živi, prilično tolerantna u pogledu pokrivanja žena, te da je ona osobno zahvalna zbog slobode koju uživa u ovoj zemlji. Iako priznaje da u Srbiji nošenje hidžaba može biti izazovno zbog predrasuda, naglašava da su ljudi uglavnom ljubazni i da se većina njih odnosi prema njoj s poštovanjem. Kao primjer navodi iskustvo iz beogradskog SUP-a, gdje su je bez problema uslikali za ličnu kartu sa maramom, smatrajući je njenim pravom da bude u potpunosti vjerna svom uvjerenju. Indira također ističe da nikada nije bila prisiljena da skine maramu na bilo kojem javnom mjestu, što smatra pozitivnim aspektom života u Srbiji. Takođe, izdvaja kao pozitivnu činjenicu da je u Srbiji moguće biti žena s hidžabom, a istovremeno uživati u poštovanju svojih prava.
Indira se u nekoliko navrata osvrnula na reakcije ljudi na njen izgled i ponašanje, navodeći da su mnogi, kada je prvi put ušla u javni prevoz, počeli razgovarati s njom na engleskom, vjerujući da je stranac. Ona se zabavljala time što je dozvolila ljudima da završe svoje rečenice, a potom odgovarala na srpskom jeziku. Iako to nikada nije doživio njen muž, koji je porijeklom iz Tunisa, Indira se osjećala ugodno u ovom kontekstu jer to svjedoči o širokoj toleranciji i otvorenosti među ljudima u Srbiji. Osim toga, smatra da je burkini, kao odjeća koja pokriva ženu na plaži, potpuno prihvatljiv, iako ona ne razumije zašto bi takvo nešto izazivalo negativne reakcije u društvu, poput onih u Francuskoj. Iz njenog stajališta, pokrivanje žene nije čin kojim je ona podložna kritici ili osudi, već osobni izbor koji treba biti poštovan.
Indira svojim pričama i iskustvima pokazuje da je nošenje hidžaba u Beogradu i Srbiji moguće bez velike diskriminacije, dok istovremeno pokazuje da je njeno vjerovanje duboko ukorijenjeno u duhovne i moralne vrijednosti. Vezana je za svoj identitet, koji uključuje slobodu izbora, poštovanje tradicije, i poslušnost prema Stvoritelju, što čini osnovu njenog života.
Indira zaključuje svoju priču naglašavajući kako je za nju hidžab postao mnogo više od samo odjevnog predmeta; on je duboko ukorijenjen u njenoj identifikaciji s vjerom i duhovnom čistoćom. Smatra da je nošenje marame znak slobode, jer je u potpunosti svjesna da ona sama odlučuje o svom životu, a ne pod utjecajem društvenih pritisaka. Bez obzira na predrasude i izazove, ona smatra da je važno biti autentičan i dosljedan svojim uvjerenjima. Za nju, hidžab nije samo vjerski obred, već i potvrda slobode koju svaka žena zaslužuje – slobode da donosi vlastite odluke, da bude poštovana i da živi u skladu sa svojim principima.
