U hadisu stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svevišnji se Allah obavezao da će onoga ko konzumira opojna pića napajati s ‘tinetul-habala’.” Prisutni upitaše: “Božiji Poslaniče, šta je to ‘tinetul-habal’?” Poslanik odgovori: “Gnoj stanovnika džehennema.”
Imam Ibnul-Kajjim zapisao je sljedeće: “Neki čovjek družio se s alkoholičarima pa nije, u smrtnoj agoniji, mogao izgovoriti la ilahe illallah, izričaj svjedočenja, iako su ga na to poticali prisutni. Štaviše, lice mu je pocrnjelo a jezik se saplitao pa je počeo vikati: ‘Idi od mene! Nego, de ti prvo popij čašu alkohola pa onda meni ulij!’, ponavljajući to dok duša nije napustila tijelo i vratila se svom Stvoritelju.”
Muhammed b. el-Mugis bio je veliki grešnik, okorjeli alkoholičar koji skoro nikad nije izlazio iz gostione. No, kad se razbolio i očito oslabio, neposredno prije smrti, neko ga je upitao: “Osjetiš li imalo snage? Bi li mogao ustati?” On je odgovorio: “Naravno, da hoću, mogao bih ustati i bez problema otići u gostionu.” Pitalac se začudi: “Bože sačuvaj! Kamo sreće da si rekao: ‘Mogao bih ustati i bez problema otići u džamiju!’” Muhammed zaplaka i reče: “Ne mogu bez gostione! Svako će uostalom umrijeti na onome na čemu je živio; ja nisam posjećivao džamiju pa kako ću umrijeti kao dobar čovjek!”
Ibn Ebu Revvad ispričao je sljedeće: “Bio sam prisutan kad je neki čovjek bio na samrti, i prisutni su ga poticali da izgovori la ilahe illallah, ali on nikako nije mogao posvjedočiti Allahovu jednoću, saplitao mu se jezik. Silno želeći da sretno umre, prisutni su ga intenzivno podsjećali na šehadet i Allahovu veličinu pa je nesretnik naposlijetku povikao: ‘Ne vjerujem u Allaha!’ te duboko uzdahnuo i umro. Poslije pokopa saznao sam od njegove porodice da je bio notorni alkoholičar.”
