Imala sam samo petnaest ili šesnaest godina kada su se događaji koje ću opisati odigrali. Otac me, s namjerom da mi pomogne, odveo kod jednog hodže u Graz, u Austriji. Ušli smo u njegovu kuću, a s nama je bila, čini mi se, njegova supruga koja nas je odvela u podrum. Tamo je sjedio on, u mračnoj prostoriji s slabim svjetlom. Prvo što sam primijetila bila je srebrena mrtvačka glava koja je ležala na njegovom stolu, a taj prizor me snažno uznemirio.
Nakon kratkog razgovora, hodža je počeo postavljati pitanja, prvo mom ocu, a zatim i meni. Kada je moj otac napustio prostoriju, hodža je počeo s neugodnim ispitivanjima. Pitajući me imam li momka, kada sam rekla da nemam, okrutno mi je odgovorio da ne lažem. Iako sam se zaklela da kažem istinu, osjećala sam se neugodnu zbog njegove prisutnosti.
U tom trenutku, hodža je ustao i rekao mi da ustanem. Zbog moje povjerenja u hodže, mislila sam da je to normalno. Međutim, ubrzo je stavio ruku na moj stomak ispod bluze, što me prestravilo. Ukočeno sam stajala, ne shvaćajući što se događa. Dok je njegov dah postajao sve teži, ja sam se osjećala bespomoćno. Okrenuo me je prema sebi i iznenada pritisnuo svoje usne na moje.
Pokušavala sam se izmaknuti, ali nisam imala snage. Osjetila sam njegov jezik u svojim ustima, a u tom trenutku nisam ni znala što to znači. Uplašena i zbunjena, nisam mogla reagirati, a on je nastavio s neprimjerenim postupcima. I dalje me je držao čvrsto uz sebe, a ja sam osjećala kako mi srce ubrzano kuca od straha. Kad je naposljetku rekao da zovem svog oca, imala sam osjećaj da se cijela situacija ne može ni zamisliti.
Kada je moj otac ušao, hodža mu je nešto dao, i vrlo brzo smo napustili tu kuću. Na putu do automobila nisam mogla prestati plakati, a misli su mi bile ispunjene sramom i bolom zbog onoga što mi je učinjeno. Moj otac je pokušavao da me utješi, govoreći mi da je to samo reakcija, no ja sam se osjećala potpuno izgubljeno.
Danas, kada imam četrdeset jednu godinu, još uvijek se sjećam tog trenutka s velikim uznemirenjem. Taj čovjek ostavio je dubok trag na mome životu, a strah od njega nikada nije nestao. Odrasla sam s osjećajem da nikome ne mogu povjeriti svoju priču jer sam se bojala da mi nitko neće vjerovati, smatrajući da je on “hodža” i da mu se ne može prigovoriti.
U drugoj priči, koja dolazi iz srca jedne Hrvatice, ona i njen muž dijele sličnu sudbinu. Već sedam godina pokušavaju dobiti dijete, bez uspjeha. Nakon što su isprobali razne medicinske metode, odlučili su posjetiti hodžu za kojeg su čuli da pomaže parovima u istoj situaciji. Kada su stigli na termin, žena je bila ispunjena strahom, ali je nakon susreta s hodžom, koja je bila umirujuća figura, osjetila olakšanje.
Međutim, hodža ju je brzo zatražio da mu pokaže stomak, što je ona učinila, vjerujući da mu može pomoći. Nakon što je zapisivao nešto, zatražio je da se kupa s vodom koju joj je dao. Kada se vratila, hodža je poslao njenog muža van, ostavljajući je samu. Počeo ju je dodirivati po tijelu, što je nju šokiralo. Iako se pokušavala oduprijeti, osjećala je potpunu zbunjenost i nemoć.
Nakon više od pola sata, hodža je rekao da ne smije biti s njom sam, a zatim je njenu želju za djetetom iskoristio u svoje svrhe, govoreći njenom mužu da će imati dvoje djece, ali ne s njom. Ova situacija ostavila je oboje emocionalno rastrojenima, a žena se kasnije osjećala traumatizirano zbog onoga što se dogodilo.
Obje priče, i moja i ona iz drugog dijela, govore o opasnostima koje predstavljaju pojedinci koji se predstavljaju kao “hodže” ili iscjelitelji. U našim situacijama, iskoristili su naše povjerenje i ranjivost, ostavljajući trajne posljedice na našim životima. Važno je da budemo oprezni i dobro se raspitamo o osobama koje posjećujemo radi liječenja, jer nikad ne znamo što se može dogoditi.
Zato pozivamo sve da budu budni i da ne dozvole da ih zavedu takve varalice. Uvijek je bolje razgovarati o svojim iskustvima i ukazivati na moguće zlo koje se može dogoditi. Ujedinjeni možemo pomoći jedni drugima da se zaštitimo od takvih nepravdi.
