U društvu u kojem živimo, česta rečenica koja se postavlja nakon smrti roditelja je: “Kome će sad zemlja?” Ova naizgled jednostavna pitanja često prerastu u ozbiljne nesuglasice među braćom i sestrama. Umjesto da se imovina podijeli na temelju međusobnog dogovora i poštovanja, često dolazi do žestokih sukoba i neslaganja. U tim situacijama dolaze do izražaja različite percepcije o tome koga su roditelji više voljeli, kome su nešto obećali, ili kome su možda već prenijeli imovinu u potpunosti.

Nažalost, ovaj problem često nastaje iz toga što roditelji ne rješavaju imovinske odnose na vrijeme, ostavljajući prostor za sukobe među djecom nakon svoje smrti. Umjesto da imovinu podijele po zakonu i prema Božijoj pravdi, roditelji ponekad odlažu takve odluke, vjerovatno misleći da će djeca sama pronaći način kako da riješe te odnose. Međutim, stvarnost često pokazuje suprotno – nakon što roditelji presele na drugi svijet, djeca ostanu suočena s haosom.

Čak ni smrt voljenih osoba, nažalost, ne sprječava nesuglasice. Nekada, djeca ne sačekaju ni da pokopaju oca u mezar, a već na dženazi stvaraju scenu koja narušava mir i dostojanstvo tog trenutka. Sukobi često proizlaze iz nesrazmjernih očekivanja, a najčešće se javljaju među braćom. Obično braća igraju na kartu da će sestra, budući da je udana, sve njima prepustiti. Često koriste argument: “Seko, ti si udana, tebi zemlja ne treba, a ja imam djecu.” Ova rečenica stavlja sestru u tešku dilemu – da li zadržati dobre odnose s bratom i prepustiti mu svoj dio, ili uzeti ono što joj po pravu pripada?

U takvim situacijama, sestre se često suočavaju s unutarnjim sukobom: da li biti fina sestra i prepustiti svoj dio, ili tražiti ono što im po zakonu i pred Bogom pripada, rizikujući da brat prestane komunicirati s njima do kraja života? Ova dilema nije nimalo laka, ali odgovor nije potrebno tražiti daleko. U časnom Kur’anu jasno je navedeno kako se imovina nasljeđuje i koja su prava svakog člana porodice.

U suri En-Nisa, 176. ajet jasno kaže: “Ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine pripada, a i on ce naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete; ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima.” Ovaj ajet jasno potvrđuje da žena ima pravo na svoj dio nasljedstva i precizno navodi koliki je taj dio.

Ovdje ne postoji prostor za pregovore u smislu da žena mora sve prepisati bratu kako bi sačuvala porodične odnose. Kada bi to uradila, postoji velika vjerovatnoća da bi provela ostatak života kajući se zbog te odluke. “Ti dadneš, a onda plačeš čitav život,” postaje realnost mnogih žena koje pod pritiskom odustanu od svojih prava.

Zato je važno da svaka žena bude svjesna svojih prava. “Izvini, braco, ali ja uzimam svoj dio bez grižnje savjesti, potpuno čista pred Bogom.” Ovaj stav ne znači narušavanje porodičnih odnosa, već znači poštovanje Božije riječi i zakona koji je jasno definisan. Otac je dao svojoj kćeri pravo, a brat je dužan to poštovati. Ljubav prema sestri ne bi trebala biti uvjetovana materijalnim interesima. “Voli me u ime Allaha kao sestru, a ne iz interesa.” Sve ostalo dolazi na svoje mjesto.

Naravno, druga je stvar ako sestra želi svojom voljom dati svoj dio bratu. Ako to radi iz srca, bez pritiska, to je potpuno druga priča i tada je to gest ljubavi i bratstva koji zaslužuje pohvalu. Ali važno je naglasiti da žena ima pravo na svoj dio i da niko nema pravo da joj to uskrati, niti bi ona trebala osjećati grižnju savjesti zbog toga.

Zato, drage sestre, kada se suočite s ovakvom situacijom, ne bojte se tražiti ono što vam pripada. Uzmite svoj dio s čistim srcem i recite: “Elhamdulillah, hvala Allahu koji je svojom riječi zaštitio ženu muslimanku.” Ovaj Božiji zakon je postavljen da bi se spriječile nepravde i zaštitila prava svih članova zajednice, uključujući i vas.

Tekst napisala Razija Razo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here