Gubitak roditelja ostavlja prazninu koju ništa ne može u potpunosti popuniti. 💔 Bez obzira na godine, bez obzira na to koliko smo jaki ili samostalni, njihova odsutnost nas pogađa na poseban način. Više nema onog osjećaja sigurnosti, topline njihovih zagrljaja, nježnih riječi ohrabrenja koje su nas vodile kroz život.
Kada roditelji odu, prestajemo biti djeca – barem u onom bezbrižnom smislu u kojem smo se uvijek mogli osloniti na njih. Iako gradimo vlastite porodice, njihovo mjesto u našim srcima ostaje trajno, neizbrisivo. Ponekad se uhvatimo kako tražimo njihov savjet, očekujemo njihov glas, želimo se sakriti u njihovu ljubav… ali te opcije više nema.
U svakome od nas ostaje ono unutrašnje dijete koje i dalje žudi za roditeljskom zaštitom. Oni su bili naš oslonac, naš dom, naša sigurna luka. Bez njih, život se osjeća drugačije – ozbiljnije, surovije. Ali njihova ljubav, iako ih više nema fizički, ostaje zauvijek u našim srcima, u sjećanjima, u onome što su nas naučili. 💖
