Kada roditelji zauvijek odu s ovoga svijeta, ne ostaje samo tuga. Ostaje rupa u srcu, praznina u duši i osjećaj da svijet više nikada neće biti isti. Odlazak majke ili oca nije samo gubitak osobe koju volimo, već gubitak dijela nas samih – onog dijela koji je znao kako voljeti bezuslovno, koji nas je čuvao i kad nismo znali da smo u opasnosti, koji nas je podržavao i kad svi drugi odu.
U djetinjstvu, roditelji su naš cijeli svijet. Njihov osmijeh je sigurnost, a njihov zagrljaj najčvršći zid koji štiti od strahova. Odrastanjem, to se ne mijenja mnogo – samo prerijetko pokazujemo koliko nam znače. I onda, kad odu, ostanemo zatečeni dubinom praznine koja ostane za njima.
Oni koji nas najviše vole često su i oni koje najviše uzimamo zdravo za gotovo. Njihova prisutnost je bila tako svakodnevna, tako stalna, da nismo znali da je to – prava blagodat. Kad se više ne čuje njihov korak, njihov glas, njihov savjet, shvatimo da više nemamo kome reći: “Samo da ti ispričam šta mi se danas desilo…”
Roditelji znaju ono što mi često ne priznamo ni sebi. Njihova sposobnost da nas “čitaju” bez riječi – da vide iza osmijeha, da čuju ono što krijemo između redova – nezamjenjiva je. Kad oni odu, svijet više nema to jedno posebno mjesto gdje si uvijek mogao biti slab, umoran, izgubljen… i ipak voljen.
Nekoliko istina postane bolno jasne kad roditelji odu:
-
Nema više doma kao nekad. Kuća ostaje, ali ona toplina koju je nosila njihova prisutnost nestane.
-
Nema više ruku koje bez pitanja zagrle. Svijet je pun ljudi, ali roditeljski zagrljaj bio je utočište.
-
Ne postoji više taj pogled koji razumije sve – bez ijedne riječi.
-
Nema više onog glasa koji te pozove imenom i vrati te sebi kad se izgubiš.
Kada nestane te ljubavi, ostaje vječna čežnja. Možemo imati svoju djecu, partnere, prijatelje – i svi nas mogu voljeti – ali roditeljska ljubav je korijen. Bez tog korijena, osjećamo se nestabilno, kao drvo koje stoji uspravno, ali iznutra šuplje.
