Nedavno sam pročitao da, kada čovjek zavoli određenu suru i neprestano je uči, bez osjećaja zasićenja, to nije slučajnost. To je znak Allahove, subhanehu ve te’ala, upute. U toj suri krije se lijek za njegove tegobe i smiraj za srce. Takva vezanost nije puka navika, već Allahov poziv da se toj suri posveti s pažnjom, da razmišlja o njenim porukama i traži odgovore u njenim ajetima. Jer često, rješenja koja tražimo nalaze se upravo u riječima koje nam srce iznova vraća na jezik.
Ovakvu misao potvrđuje i šerijat. Uzvišeni Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.”
(El-Isra, 82)
Također, poznat je hadis u kojem se spominje ashab koji je zavolio suru El-Ihlas i neprestano je učio zbog njene poruke. Kada je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Poslanik mu je rekao:
“Tvoja ljubav prema njoj uvest će te u Džennet.” (Buhari, 7375 i Muslim, 813)
Ovi dokazi jasno ukazuju da vezanost srca za određenu suru može biti Allahova, subhanehu ve te’ala, milost i uputa. U njenim ajetima često se kriju rješenja i smiraj za ono što čovjeka muči. Zato je potrebno toj suri posvetiti pažnju i tražiti u njenim porukama lijek za duhovne tegobe.
Priredio: Ervin Sinanović, prof. n-um
