Američka politička scena ponovo je uzdrmana odlukom Senata koja predsjedniku Donaldu Trumpu daje gotovo neograničene ovlasti za pokretanje vojnih operacija bez prethodnog odobrenja Kongresa. Ova odluka dolazi neposredno nakon što je predsjednik, bez konsultacija s ključnim zakonodavnim tijelom, naredio zračne napade na tri iranska nuklearna postrojenja. Ovakav potez, koji se tumači kao akt unilateralne moći, izazvao je burne reakcije među zakonodavcima i podijelio američku političku elitu.
Glasanje o prijedlogu koji bi ograničio predsjednikovu moć u vojnim pitanjima, a koji je predložio demokratski senator Tim Kaine, nije prošao u Senatu. Sa 53 glasa protiv i 47 za, prijedlog je odbijen, što jasno oslikava duboku političku podjelu unutar Kongresa. Ključno pitanje koje je proizašlo iz ove odluke jeste: da li je predsjednik sada u mogućnosti da započne rat u bilo kojem trenutku, bez nadzora i ograničenja?
Kaineov prijedlog se pozivao na Zakon o ratnim ovlastima iz 1973. godine, čija je osnovna svrha bila da se ovlasti za vođenje rata vrate pod kontrolu Kongresa. Njegov nacrt rezolucije nije ciljao da oduzme predsjedniku pravo na samoodbranu ili zaštitu savezničkih zemalja poput Izraela, već je težio uvođenju transparentnosti i obavezne konsultacije sa zakonodavcima prije bilo kakve nove vojne eskalacije protiv Irana.
Republikanci, međutim, nisu bili skloni ovakvom ograničavanju izvršne vlasti. Senator John Barrasso izjavio je kako brza i odlučna akcija ponekad ne dozvoljava vremenski luksuz konsultacija s Kongresom. Prema njegovom mišljenju, “nacionalna sigurnost zahtijeva hitnost”, te bi usporavanje procesa moglo imati kobne posljedice. Većina republikanskih senatora podržala je predsjednikovu autonomiju u odlučivanju o vojnim pitanjima.
S druge strane, demokrate su bile duboko zabrinute. Njihovi najglasniji predstavnici isticali su rizike koje nosi koncentracija tolikih ovlasti u rukama jedne osobe. Senator Kaine je izjavio: “Rat je preozbiljna stvar da bi se prepustila raspoloženju jednog čovjeka”, dok je njegov kolega, senator Chris Van Hollen, upozorio da bi ovakav razvoj događaja mogao voditi ka nekontroliranoj eskalaciji sukoba bez demokratskog nadzora.
U kontekstu glasanja, zanimljivo je primijetiti sljedeće:
-
Jedini republikanac koji je podržao rezoluciju bio je Rand Paul, koji se pozvao na historijske osnove američke politike, posebno ideje Jamesa Madisona o nužnosti zakonodavne kontrole ratnih ovlasti.
-
S druge strane, demokratski senator John Fetterman iz Pennsylvanije iznenadio je glasajući protiv vlastite stranke. On je izjavio da ne želi kreirati presedan koji bi mogao ograničiti buduće predsjednike u donošenju važnih odluka o nacionalnoj sigurnosti.
Šira slika otkriva da se ovakvo razilaženje u Kongresu ne dešava prvi put. Od 2001. godine i napada na SAD, američki predsjednici sve češće posežu za vojnom silom bez eksplicitnog odobrenja zakonodavnog tijela. Iako je Zakon iz 1973. nastao upravo kako bi se spriječilo ovakvo ponašanje, praksa pokazuje da je njegova efikasnost s godinama znatno oslabljena.
Predsjednik Trump koristi svoju poziciju vrhovnog komandanta kako bi opravdao vojne akcije. U svom pismu Kongresu, naveo je da su napadi na Iran izvedeni u znak kolektivne samoodbrane Izraela, te da je sve bilo u skladu s njegovim ustavnim ovlastima za vođenje vanjske politike i zaštitu nacionalne sigurnosti.
U vezi s budućim koracima, iako postoje pokušaji u Predstavničkom domu da se slične inicijative izglasaju, malo je vjerovatno da će one imati ozbiljan politički učinak. Američki Kongres ostaje duboko podijeljen po stranačkim linijama, što ograničava mogućnost donošenja zajedničkih odluka u pitanjima od vitalnog značaja za međunarodnu bezbjednost.
Zaključno, posljedice ove odluke sežu mnogo dalje od samog Irana. Riječ je o jasnom signalu da predsjednik sada ima gotovo neometan put za donošenje odluka koje mogu imati globalne posljedice. Dok jedni ovu fleksibilnost vide kao nužnost u svijetu brzih prijetnji i hibridnih sukoba, drugi upozoravaju na opasnost da ratne ovlasti postanu isključivo pitanje lične procjene jednog čovjeka, čime se ozbiljno narušava ustavna ravnoteža vlasti u SAD-u.
Hvala vam na čitanju!
