Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno je u razgovoru za Fox News iznio niz izuzetno oštrih i zabrinjavajućih tvrdnji u vezi sa sukobom između Izraela i Irana, posebno u kontekstu navodne iranske nuklearne prijetnje. Njegove izjave dodatno su uzburkale političku atmosferu na Bliskom istoku, ali i izazvale reakcije u globalnoj javnosti. Naglasak njegovog izlaganja bio je na opravdanju izraelskih vojnih udara kao nužnog preventivnog čina u cilju zaštite izraelskog, ali i svjetskog poretka.
U intervjuu je Netanyahu jasno poručio da je izraelska vojska zadala značajan udarac iranskom nuklearnom programu, ističući kako su iranske snage bile “potpuno iznenađene” napadom. Tvrdio je da je Izrael uspostavio zračnu dominaciju nad Iranom i opisao situaciju kao da izraelske snage sada imaju “slobodnu autocestu do Teherana”, što im omogućava precizno ciljanje ključnih lokacija. Ova izjava implicira snažnu ofanzivnu sposobnost i spremnost da se, prema potrebi, nastavi s napadima.
Jedna od centralnih tačaka njegovog izlaganja bila je bliska koordinacija sa bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Netanyahu je više puta naglasio da su njih dvojica “potpuno usklađeni” u pogledu ciljeva i metoda djelovanja. Iako nije želio otvoreno govoriti o tome da li je od Trumpa zatražio tzv. “bunker buster” bombe, oružje specijalizirano za uništavanje duboko zakopanih objekata, ostavio je dojam da komunikacija o tome postoji, ali da ne želi otkrivati osjetljive detalje javnosti.
Na upit o sposobnosti Izraela da napadne podzemne nuklearne objekte, Netanyahu je zagonetno izjavio da “ima još dosta trikova u rukavu”, ali da nije vrijeme ni mjesto za njihovo javno otkrivanje. Time je otvorio prostor za nagađanja o dodatnim vojnim kapacitetima koje Izrael možda posjeduje, ali i poslao poruku Iranu i svjetskoj zajednici da se ne radi o krajnjim mogućnostima.
Jedan od najdramatičnijih dijelova intervjua bio je Netanyahuov opis iranske prijetnje kao pokušaja da se izvrši “nuklearni holokaust”. Tvrdi da su izraelski obavještajci došli do informacija prema kojima je Iran bio samo nekoliko mjeseci udaljen od izrade svoje prve nuklearne bombe. Navodi da je izraelska vlada tada imala svega dvanaest sati za djelovanje, što je, kako kaže, bilo dovoljno da se donese odluka o napadu. U njegovim riječima se osjeća opravdanje za vojnu intervenciju kao čin samoodbrane, ali i zaštite cijelog svijeta od režima za koji tvrdi da je ekstremistički i neodgovoran.
Netanyahu je istakao i da su obavještajni podaci proslijeđeni američkoj administraciji. Prema tim informacijama, Iran je napredovao “vrlo brzo”, radeći na tajnom planu za obogaćivanje uranija, i da je do testnog uređaja i funkcionalnog oružja mogao doći u roku od nekoliko mjeseci, sigurno unutar godine dana. Ovakav podatak, ako se potvrdi, predstavlja ozbiljan izazov za svjetsku bezbjednost i značajan uzrok eskalacije.
Premijer je posebno podvukao historijsku dimenziju prijetnje, navodeći da je “jedan holokaust već desio u 20. stoljeću” i da je njegova odgovornost, kao lidera jevrejske države, spriječiti ponavljanje takve tragedije. Poruka je bila jasna – Izrael neće dozvoliti da se sličan scenarij dogodi još jednom, bez obzira na cijenu.
Netanyahu se dotakao i unutrašnjih prilika u Iranu, gdje je ocijenio da je tamošnji režim “vrlo slab”. Prema njegovim riječima, većina naroda se protivi teokratskoj vlasti, i vjeruje da bi čak 80% stanovništva podržalo promjenu režima. Pritom je opisao represivne metode vlasti koje uključuju napade na žene zbog otkrivene kose, represiju nad studentima, te opće iscrpljivanje društva. Poručio je da odluka o ustanku mora doći iznutra, od samog naroda, ali da izraelske akcije možda mogu biti katalizator tog procesa.
Zaključno, Netanyahu je jasno dao do znanja da Izrael neće pasivno čekati razvoj iranske nuklearne moći, nego će preventivnim i odlučnim mjerama pokušati zaustaviti ono što smatra egzistencijalnom prijetnjom. Njegova poruka nije bila samo usmjerena Iranu, već i cijelom međunarodnom poretku, koji se – prema njegovoj ocjeni – mora probuditi i prepoznati ozbiljnost situacije. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste hoće li svijet vidjeti ove postupke kao nužne korake ka sigurnosti, ili opasno unilateralno eskaliranje sukoba.
