U uvodnom dijelu, Jelena Trivić, liderica Narodnog fronta, kritički je komentarisala ponašanje Milorada Dodika u vezi s njegovim dobrovoljnim pojavljivanjem pred Tužilaštvom i Sudom Bosne i Hercegovine. Prema njenim riječima, ovaj potez potpuno ruši argumente kojima je sve vrijeme prikazivana njegova istraga – kao „politički obračun“ ili rezultat pritisaka iz Sarajeva i Zapada. Istakla je da je jasno zapažanje programa „ustani‑sjedni“, kojim je Dodik na društvenim mrežama pokazao svoju spremnost na dogovor, signaliziralo nešto dublje: političku nagodbu, ne samo u pogledu ukidanja pritvora, već i u vezi s njegovim potencijalnim oslobađanjem u drugom sudskom postupku.
U razradnom dijelu teksta, Trivić objašnjava nekoliko ključnih tački:
-
Napad na argument „političkog progona“: Dolaskom u sud, Dodik je demolirao narativ o tome da je predmet protiv njega motivisan etničkim ili stranačkim pritiscima – demantirajući tvrdnje o političkom procesu.
-
Nagodba prije nego presuda: Prema Trivić, ovi dogovori – i s međunarodnim akterima i s domaćom vlašću – pokazuju da je napad bio strateški, a ne pravno motivisan, i da se Dodik priprema za prihvatanje sudskih odluka.
-
Posljedice za srpski narod: Trivić upozorava da se na osnovu ovakvih kompromisa nameće očekivanje da će Srbi prihvatiti sudske odluke – uključujući, veoma važno, osude srpskih vojnih lica – kao legitimne i pravedne.
-
Vojni aspekt pravde: Ona naglašava da Sud BiH često izriče veće kazne Srbima u odnosu na predstavnike drugih nacionalnosti, te da će takve presude služiti za arhiviranje narativa o građanskom karakteru rata, a ne o agresiji i genocidu. To, prema Trivić, dodatno negira srpsku perspektivu i stavlja narod u nepovoljan položaj u gradnji vlastite historije.
Trivić dodatno obrazlaže ovu situaciju na način da su politički kompromisi koje Dodik postigne isključivo u njegovom interesu, dok su potrebe srpskog naroda prepuštene sporednoj ulozi. Kroz strog ton, ona poručuje da je ovo kolosalna izdaja patriotskih idealâ koje je Dodik godinama promovirao: od referenduma i granica, do pozivanja na nacionalni ponos. Prema njoj, sve su to bile prazne parole – „lutka na koncu“ bez stvarne političke misli i cilja.
Trivićova dalje tvrdi da bi se ova situacija mogla nazvati „Spržena zemlja“ – jer simbolično uništava javna preduzeća, zdravstvo i obrazovanje u RS-u, gasi nacionalni ponos i ostavlja narod osiromašenim. Poredi ovaj trenutak s velikim simbolima patriotizma, zaključujući da je Dodik pokazao da mu je vlast važnija od ljudi i principa:
„Biće ovo jedinstven historijski, najbeskrupulozniji manipulativni čin… čovjeka koji je sve podredio sebi.“
U završnom dijelu, Trivić ocjenjuje: Dodik je upravo spustio zastor na ono čemu se kroz dvije decenije zvao – referendumi o otcjepljenju, granice RS-a i granitna čvrstina koju je projicirao kao patriota. Međutim, po njenom mišljenju, sve je to završilo lažnom Iluzijom koja je još jednom razotkrivena. Nema više nikakvih skrivenih ciljeva – sve je pečatirano kroz njegov kompromis i ponašanje u sudu.
Ovaj pristup Jelene Trivić vrlo jasno komunicira namjeru da se iz brige za identitet i srpski narod u BiH apeluje na čuvanje dostojanstva i opozicija „modelu Dodik“, koji je postao sve više utilitaristički i samointeresan, umjesto da štiti kolektivne interese. Njeno pitanje glasi: da li su građani spremni prihvatiti jednu nagodbu koja, u suštini, zgažava sve patriotske ideale koje im je Dodik godinama obećavao?
U konačnici, retorika Jelene Trivić nije samo pokušaj političkog razračunavanja s Miloradom Dodikom, već duboko upozorenje na opasnosti koje proizlaze iz lične politike jednog čovjeka. Njene poruke naglašavaju potrebu za suočavanjem sa stvarnošću, u kojoj više nije dovoljno pozivati se na patriotizam dok se istovremeno kompromituju ključne institucije i interesi naroda. Ona poziva građane da prepoznaju razliku između političkog marketinga i stvarne odgovornosti, ističući da se Republika Srpska mora vratiti temeljnim vrijednostima i principima ako želi sačuvati vjerodostojnost u očima vlastitog naroda. Jer, kako zaključuje, narod kojem se stalno prodaju lažne nade, prije ili kasnije prestaje vjerovati – ne samo vođama, već i samom sebi.
