Jednog dana, nakon napornog dana na poslu, muž se vratio kući i odmah legao na krevet, želeći malo odmora. Njegova supruga, pokušavajući unijeti radost u njihov odnos, obratila mu se nježno: „Šta misliš da danas izađemo?“ Međutim, muž je odgovorio kratko: „Sinoć nisam dovoljno spavao, pusti me, želim da odspavam.“ Razumjevši da je umoran, supruga je odustala od izlaska i pustila ga da spava, misleći da je to samo privremeno.
Sljedećeg dana, situacija se ponovila. Nakon što se muž vratio s posla i smjestio u krevet, supruga je ponovo predložila izlazak: „Zašto ne bismo izašli zajedno, djeluje mi da je dan ugodan za šetnju.“ Međutim, ovog puta odgovor je bio manje obazriv: „Nisam raspoložen, ostavi me na miru.“ Ovaj put je supruga osjetila tugu, ali je opet pronašla opravdanje za njegovo ponašanje, misleći da ga nešto muči na poslu.
Prošlo je nekoliko dana, a supruga je svaki put naišla na slične odgovore i hladnoću. Nastavila je biti strpljiva, svaki put vjerujući da će se situacija popraviti. Ali jednog dana, kada se muž vratio kući, ona više nije bila tamo. Bio je iznenađen što nije zatekao svoju suprugu kod kuće, ali je pomislio da će se uskoro vratiti. Kada nije došla ni sljedeći dan, počeo je razmišljati da nešto nije u redu.
Njegova zabrinutost se povećala kada je pronašao pismo koje mu je ostavila. U pismu je pisalo:
„Dragi moj, presušila je rijeka opravdanja koja je tekla svaki dan, kao i moja oaza strpljenja.“ Kroz pisane riječi supruga je iskazala svu bol koju je godinama potiskivala. Ona je objašnjavala kako je protekla sedmica bila posebno važna jer je planirala da njega, svog muža, učini najsretnijim čovjekom na svijetu. Ali on je, svojim postupcima, ugasio sve što je ona pokušavala sačuvati. Svijeće ljubavi, kako je napisala, bile su ugašene njegovom ravnodušnošću i nedostatkom pažnje. Supruga je dalje objasnila da više ne može izdržati hladnoću koja je vladala među njima, te je, u bolu, napisala da odlazi.
„Neka si sretan svake godine, ali bez mene.“ Ove riječi su mu odjekivale u glavi dok je jurio prema kući njenih roditelja, želeći razgovarati i popraviti stvari. Međutim, kada je konačno došao i zatražio da vidi svoju suprugu, odgovorila je istim riječima koje je on njoj upućivao svih tih dana: „Nisam raspoložena, pusti me i idi.“
Tada je muž shvatio da mu supruga zapravo ponavlja njegove vlastite riječi i ponašanje. Šutio je, dok je ona nastavila govoriti: „Ako ne znaš kako ćeš njegovati cvijeće, nemoj ga onda ni trgati, jer ako ubereš cvijet, a potom prestaneš da ga njeguješ, on će uvenuti i umrijeti.“ Ove riječi su ga pogodile jer je shvatio da ona govori o njihovom braku. Ona je bila cvijet koji je on „ubrao“, ali nije znao kako da se brine o njoj, zbog čega je taj cvijet, njihova ljubav, počeo venuti.
Supruga je naglasila kako je cijelo vrijeme pokušavala da ga usreći, ali je na kraju došla do tačke gdje više nije mogla. Njena ljubav je bila poput cvijeta, krhka i zahtijevala je pažnju i njegu koju on nije pružio. Njene riječi bile su jasna poruka da je njihov odnos propao zbog njegovog zanemarivanja, a sada, kad je ona konačno otišla, on je ostao da se suoči s posljedicama svojih djela.
Ključne poruke iz ove priče mogu se sažeti u nekoliko važnih životnih lekcija:
- Njegovanje odnosa je svakodnevna obaveza. Baš kao i cvijet, ljubav treba stalnu brigu, pažnju i vrijeme.
- Strpljenje ima granice. Iako mnogi ljudi nalaze opravdanja za svoje partnere, postoji granica nakon koje više nije moguće održati odnos.
- Cijenite one koje volite dok su još tu. Često ljudi shvate pravu vrijednost nekoga tek nakon što ga izgube, kada više ne mogu ispraviti svoje greške.
Na kraju, ovaj muž je shvatio koliko je supruga za njega značila, ali tek nakon što ju je izgubio. Njegova priča služi kao podsjetnik svima nama da ne uzimamo ljude koje volimo zdravo za gotovo. Naši odnosi, bilo da su to supružnici, prijatelji ili članovi porodice, zahtijevaju pažnju, razumijevanje i trud prenosi trazisposao
