Jednog dana, mama te više neće zvati. Jednog dana ćeš poželjeti da je mogla proživjeti još samo jedan dan više, samo da bi mogao još malo uživati u njenom prisustvu. Jednog dana ćeš se sjetiti njenih opomena, savjeta, i toplih riječi koje su uvijek bile tu, čak i kada nisi želio slušati. Jednog dana, vratit ćeš se u dom gdje te je uvijek čekala sa šoljom vruće kafe i zagrljajem, ali vrata će biti zatvorena, a kuća prazna.
Jednog dana, njen glas će zauvijek utihnuti. Jednog dana, ostati će samo uspomene i sjećanja na njen osmijeh, njene ruke koje su te uvijek bodrile i pružale sigurnost. Vrijeme leti, bez obzira na naše želje, i ne čeka nikoga. I na taj dan, kada nje više ne bude, osjetit ćeš prazninu toliko duboku, toliko bolnu, da je ništa na svijetu neće moći popuniti.
Zato, grli svoju majku dok možeš, slušaj je, cijeniti svaki trenutak proveden s njom, jer jednog dana, sve što ćeš imati bit će sjećanja i tiha želja da je mogao još jednom čuti njen glas i osjetiti njen zagrljaj.
