Priča koja se desila u martu 1993. godine predstavlja jedan od najmračnijih trenutaka u bosanskoj historiji, ilustrirajući užase rata i neizrecivo zlo koje je zadesilo mnoge nevine ljude. Ovaj događaj, zabilježen u djelu Nedžada Ibrišimovića “Ruhani i šejtani inspiracija”, prikazuje stravičnu scenu u kojoj jedan musliman, prije pogubljenja, zatraži od četnika da mu dozvole da uzme abdest.
Abdest, islamski ritual čišćenja prije molitve, predstavlja čin vjerske posvećenosti i duhovne čistoće. Ovaj čovjek, suočen sa smrću, tražio je trenutak da se očisti i pomoli, pokazujući svoju vjeru i unutrašnju snagu čak i pred najstrašnijim okolnostima. Četnici su mu dozvolili da siđe do vode i izvrši ovaj obred, ali to milosrđe ubrzo se pretvorilo u čin neopisive brutalnosti.
Nakon što je završio s abdestom, ovaj čovjek je bio podvrgnut nezamislivoj torturi. Četnici su mu redom sjekli dijelove tijela – počeli su sa šakama, zatim su uslijedili usne, nos, obrazi, tjeme, uši i stopala. Ovaj čin neljudske okrutnosti i poniženja naglašava dubinu mržnje i nasilja koje su napadači nosili u svojim srcima.
Ovaj strašan događaj podsjeća nas na užase koje su pretrpjeli mnogi ljudi tokom rata u Bosni i Hercegovini. U tom trenutku, jedina stvar koja je mogla osvijetliti tamu tih duša bio je Kur’an, sveti tekst islama, koji je mogao donijeti nadu i duhovni mir usred nasilja i haosa. Međutim, zločini koje su počinili četnici bili su toliko strašni da su suze, kao simbol kajanja i tuge, presušile. Zla koja su nanijeli nevinoj populaciji Bosne ostavila su neizbrisiv trag i duboke rane koje se teško mogu zacijeliti.
Za muslimane koji uzimaju abdest pet puta dnevno, ovaj događaj služi kao podsjetnik na patnje koje su njihovi sunarodnjaci pretrpjeli. Svaki put kada čine ovaj obred, mogu se prisjetiti nevinih ljudi koji su, suočeni s neizrecivom okrutnošću, ostali vjerni svojoj vjeri i humanosti do samog kraja. Ovaj čin sjećanja služi ne samo kao izraz poštovanja prema žrtvama, već i kao podsjetnik na snagu i izdržljivost ljudskog duha u suočavanju s najstrašnijim iskušenjima.
Priče poput ove, koliko god bile bolne, važan su dio kolektivnog sjećanja i pomažu nam da se prisjetimo ne samo strašnih događaja iz prošlosti, već i lekcija koje iz njih možemo naučiti. Održavanje ovih sjećanja živim može pomoći u izgradnji boljeg i pravednijeg društva, gdje se slične tragedije više nikada neće ponoviti. Ovaj događaj iz 1993. godine tako ostaje trajni podsjetnik na važnost mira, pravde i međusobnog poštovanja među svim ljudima.
