Narod Jablanice i Konjica zauvijek će nositi teret nezapamćene katastrofe koja ih je pogodila u noći s 3. na 4. oktobar ove godine. U razornim poplavama koje su zadesile ove gradove, živote je izgubilo više od 20 ljudi, a svakim danom izlaze na vidjelo razmjere štete koju su ove poplave ostavile iza sebe. Osim što su uništeni brojni životi, preživjeli se suočavaju s traumama i teškoćama koje će ih pratiti čitavog života. Katastrofa koja je pogodila Jablanicu i Konjic ne odnosi se samo na materijalnu štetu, već je duboko ranila srca onih koji su izgubili svoje najmilije i domove.
Kobna noć u kojoj je mnogima zauvijek promijenjen život donijela je strah i patnju, a jedan od mnogih pogođenih je i Jašar Begović. Jašar tog kobnog trenutka nije bio u Jablanici, ali je tragedija koja je pogodila njegovu porodicu duboko potresla njegov život. U poplavama je izgubio majku, a njihov porodični dom je uništen.
Do 4. oktobra, Jašar je redovno dolazio na kućni prag, u dom u kojem je rođen i odrastao. Njegovi roditelji, majka i otac, uvijek su ga dočekivali s ljubavlju i raširenih ruku. No, te noći, voda je odnijela sve što je imao. Kuće više nema, a njegova majka je izgubila život u bujici. Preživio je samo njegov otac, ali u izuzetno teškom stanju.
Jašar sa bolom govori o očevim posljednjim trenucima s majkom: “Babo je ostao živ, on je trenutno u staračkom domu. Te noći je držao majku koliko je mogao, ali na kraju ju je morao ispustiti jer nije imao više snage. Bujica je bila ogromna,” rekao je Jašar za novine “Avaz”.
Tragedija se desila brzo, i Jašar, koji te noći nije bio prisutan, tek je sutradan saznao za stravične događaje. Tog jutra, oko deset sati, dobio je vijest koja mu je zauvijek promijenila život. Njegov prijatelj ga je obavijestio o tragediji koja je pogodila njegovu porodicu.
“Ja sam spavao, nisam znao šta se dešava. Tek sam ujutro saznao, oko deset sati, nazvao sam nekoliko drugova iz sela. Uspio sam nekako stupiti u kontakt s taksistom Jukom preko mobitela. Govori mi i plače, a meni je odmah bilo jasno,” prisjeća se Jašar trenutaka kada je saznao za tragediju.
Taksista Juka, koji je bio svjedok tragedije, rekao mu je da je vidio njegovog oca, ali da nije bilo traga njegovoj majci. Bol kroz koju Jašar prolazi teško je opisati riječima. On se osjećao slomljeno, izgubljeno, a bol je bio nepodnošljiv.
“Grozno… Grozno… Šta ću, spakovao sam se i došao ovdje. Grozno se sada osjećam kada dođem ovdje. Njih nema,” rekao je jedva, skrhan bolom, Jašar Begović, moleći da ga više ne pitaju ništa.
Njegove riječi odražavaju tugu i bol koju nosi, ali i osjećaj gubitka koji se teško može nadomjestiti. Ova tragedija nije samo fizički uništila domove i imanja, već je duboko ranila srca ljudi, a oporavak od ovakve katastrofe čini se gotovo nemogućim.
Poplave koje su pogodile Jablanicu i Konjic ostavile su za sobom ruševine, ali i neizbrisive ožiljke na ljudskim dušama. Oni koji su preživjeli, poput Jašara, suočeni su sa stvarnošću u kojoj su izgubili svoje voljene i sve što su godinama gradili. Život se zauvijek promijenio, a osjećaj praznine koji ostaje iza ovakvih tragedija teško da će ikada nestati.
Ova kataklizma je još jednom pokazala koliko su prirodne nepogode nepredvidive i razornih posljedica, te koliko je važno biti solidaran i pomoći onima koji su pogođeni. Nažalost, za mnoge poput Jašara Begovića, povratak u normalan život bit će izuzetno težak i bolan proces, a rane koje su zadobili ovim događajem nosit će cijeli život prenosi avaz
