U povodu obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima održane su različite manifestacije s ciljem očuvanja sjećanja na ovu strašnu tragediju. Među govornicima istaknula se bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor, koja je u razgovoru za N1 istakla važnost sjećanja, ali i nužnost stalne borbe za istinu o događajima koji su se dogodili u julu 1995. godine. Kosor je podsjetila kako je njen doprinos možda malen, ali iznimno važan u procesu da se genocid u Srebrenici ne zaboravi te da se iz prošlosti nauče lekcije koje su ključne za budućnost.
Ona je posebno ukazala na paralelu između Srebrenice i Vukovara, dva mjesta obilježena strahotama ratnih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije. Kosor je istakla kako, nakon što masovni dolasci i ceremonije završe, ostaje tišina i tuga porodica koje su izgubile svoje najmilije. „Kao i u Vukovaru, nakon masovnih dolazaka, sve utihne. To govori o našem odnosu prema povijesti. Ovakvi trenuci ne smiju biti samo godišnjice, već trajna borba za istinu,“ naglasila je Kosor. Time je istakla koliko je važno da se tragedije poput ove ne tretiraju samo kao događaji za obilježavanje jednom godišnje, nego da se o njima kontinuirano govori i radi na očuvanju istine.
Također, bivša premijerka najavila je svoju privatnu posjetu Srebrenici, koja neće biti obeležena javnim govorima i kamerama, već će biti posvećena ličnom, tihom odavanju počasti žrtvama. Ovaj gest pokazuje koliko joj je važno da se sjećanje na žrtve čuva na dostojanstven i pošten način, bez političkih manipulacija.
U razgovoru je Kosor podsjetila i na važan aspekt koji je često zanemaren – propuste međunarodne zajednice u oba slučaja, Vukovaru i Srebrenici. „Da je svijet reagirao 1991. u Vukovaru – 1995. se ne bi dogodila Srebrenica,“ izjavila je, ukazujući na činjenicu da je međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima, ostala pasivna, a posmatrači su bili gotovo nijemi dok su se zločini odvijali. Dodala je da je slična situacija vidljiva i danas, na primjeru sukoba u Gazi, gdje se, po njenim riječima, opet svjedoči licemjerju i odsustvu odlučne reakcije svjetskih aktera.
Kosor je posebno pohvalila riječi predsjednice Evropske komisije Ursele fon der Lajen i visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, koji su otvoreno priznali da međunarodna zajednica nije intervenirala kada je to bilo potrebno 1995. godine. Međutim, istakla je da sama priznanja nisu dovoljna, te da takve izjave moraju imati stvarnu težinu u sadašnjosti, posebno u kontekstu trenutnih sukoba gdje stradavaju nevine žrtve.
Govoreći o usvajanju rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, Kosor je naglasila da je to značajan, ali deklarativan čin koji samo podsjeća svijet na strašne događaje. No, bez političke volje i konkretnih akcija, ta rezolucija brzo pada u zaborav. Istakla je i ključnu ulogu ambasadora Zlatka Lagumdžije u procesu donošenja rezolucije, navodeći da bez njegove upornosti možda do nje ne bi ni došlo.
Poseban problem o kojem se dotakla je pitanje nestalih osoba i masovnih grobnica koje još uvijek predstavljaju bolnu i neizvjesnu temu. Kosor je istakla da su, baš kao i u Vukovaru, počinitelji zločina nastojali prikriti tragove, skrivajući tijela i premještajući grobnice. Ova potraga, kako je rekla, može potrajati „u nedogled“, što dodatno otežava proces oporavka i zatvaranja bolnih poglavlja za porodice nestalih.
Na kraju svog obraćanja, Jadranka Kosor je uputila snažnu poruku:
-
„Mi koji znamo istinu – imamo odgovornost da je branimo.“
-
„To ne smije biti samo na jednom mjestu ili jednom danu u godini, već svaki dan.“
Ove riječi predstavljaju poziv na stalnu i dosljednu posvećenost očuvanju sjećanja i istine o genocidu u Srebrenici. One podvlače koliko je važno da se istina ne prepusti zaboravu, negiranju ili manipulaciji, već da bude trajno temelj pomirenja i pravde.
Na kraju, iz ovog govora jasno proizlazi da su trajno sjećanje, priznavanje grešaka međunarodne zajednice i odgovornost prema žrtvama ključni faktori u procesu izgradnje bolje budućnosti. Bez iskrene i stalne borbe za istinu, rana Srebrenice neće moći zacijeliti, a opasnost ponavljanja sličnih zločina ostaje stvarnost s kojom se svijet mora suočiti.
