Radomir Rade Zoranović je jedan od neustrašivih heroja koji su branili Sarajevo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kao član Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zoranović je primjer pravog Bosanca i Hercegovca, dokazavši svoju hrabrost i predanost na mnogim ratištima, posebno na planini Žuč.
Na početku rata, pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. U aprilu 1992. godine, komšija Radomir Rade Zoranović došao je do Idrizovićeve kuće i izjavio da, iako je Srbin, neće učestvovati u ubijanju muslimana i da želi da se bori zajedno s bosanskom vojskom protiv četnika.
Zoranović se od prvih dana rata borio u bosanskoj vojsci, zajedno s komšijama iz Pofalića. Tokom Pofalićke bitke, pokazao je hrabrost i odlučnost, a kasnije je učestvovao u mnogim bitkama na Žuči. Jedan događaj uoči Pofalićke bitke posebno ga je inspirisao da ostane vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata. Komandir čete Zahir Panjeta strogo je naredio da noževi ne smiju biti korišteni i da ne smije biti nanošenja zla ženama, djeci i civilima. Zoranović je rekao da bi ih napustio da je naređeno drugačije.
Iako se borio protiv četnika, Zoranović je u Pofalićkoj bici doživio neugodnost kada su ga neki borci, ne znajući na kojoj se strani borio, razoružali. Međutim, u bici za Žuč, 8. juna 1992. godine, Zoranović je zaplijenio pušku i više ga niko nije mogao razoružati.
Novo junaštvo iskazao je u septembru 1992. godine kada su četnici krenuli na Žuč s jakim snagama, koristeći i “živi štit”. Zoranović je komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije i pucao iz mitraljeza, sprječavajući prolaz neprijatelja.
Zoranović je ranjen 8. decembra, dan uoči oslobođenja Kote 850, ali je njegov doprinos borbi bio neprocjenjiv. Nakon bitke za Kotu 850, komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović i komandant bataljona Zahir Panjeta pohvalili su Zoranovića i predložili ga za zlatnog ljiljana. Međutim, to priznanje nije dobio.
U januaru 1993. godine, Zoranović je bio član bosanske delegacije na pregovorima u Ženevi, zajedno sa Seferom Halilovićem i Stjepanom Šiberom. Njegovo prisustvo u delegaciji potvrđivalo je multietnički karakter Armije RBiH.
Zoranović se često suprotstavljao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, naglašavajući da Armija RBiH nije muslimanska, nego bosanska vojska. Tokom pregovora, Zoranović je bio u centru pažnje svjetskih medija, dajući intervjue vodećim televizijskim kućama i listovima.
Zoranović se prisjeća teških dana odbrane Sarajeva i napominje da Armija RBiH nije imala adekvatno naoružanje, logističku podršku ni druge preduslove koje svaka vojska treba imati. Ipak, imali su veliki moral i želju da brane i odbrane svoju državu.
“Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige ‘Bosanski ratnici’, autora Šefke Hodžića.”
Zaključak
Priča o Radomiru Radu Zoranoviću je priča o hrabrosti, predanosti i ljubavi prema domovini. Njegova borba protiv agresora i njegovo zalaganje za multietničku Bosnu i Hercegovinu ostaju inspiracija za buduće generacije. Podijelite ovu priču kako bi se sjećanje na heroje odbrane Sarajeva očuvalo.
