U srcu planinskog Kupresa, gdje je nekada paslo na stotine hiljada ovaca, danas živi i radi jedan čovjek koji prkosi trendovima modernog vremena. Dok većina bježi iz sela u gradove, Izudin se vratio prirodi – i pronašao svoj mir.
Odrastao uz ovce i selo, Izudin danas sa suprugom i dvoje djece vodi farmu na planini, u potpunoj harmoniji s prirodom. Za njega je čuvanje ovaca više od posla – to je način života koji mu donosi i sreću i dostojanstvenu zaradu.
– “Dok mnogi plaćaju da dođu ovdje i uživaju u prirodi, ja to imam svakodnevno – i još zarađujem. Meni je ovdje milina. Ujutru čujem samo ptice. Nema buke, nema tračeva, nema stresa,” govori Izudin dok pokazuje stado koje broji preko 2.000 ovaca.
Njegov posao nije lak, ali ga ne bi mijenjao ni za šta. Zahvaljujući savremenim mašinama koje je osigurao vlasnik farme, mužnja više nije iscrpljujući posao kao nekad. Uz trud i organizaciju, sve funkcioniše besprijekorno. Za svoj rad, Izudin prima platu od čak 2.000 eura mjesečno, što u današnjim uslovima, naročito u ruralnim krajevima, predstavlja vrlo pristojan prihod.
– “Ljudi dođu ovdje misleći da je lako. Kažu: ‘Ma šta, čuvaš ovce, šetaš po planini’. A ne znaju da je ovdje drugačiji život. Nema civilizacije kako je oni zamišljaju, nema kafića, nema interneta, ali ima mira. Ima zdravlja. Imaš vremena za sebe i svoju porodicu. I što je najvažnije – jedeš ono što proizvedeš,” ističe on.
S nostalgijom se prisjeća vremena kad su ljudi živjeli od svog rada, proizvodili zdravu hranu, čuvali običaje i prirodu. Smatra da je zdravlje naroda počelo da opada upravo kada su sela počela da se gase, a uvozna roba preplavila trpeze.
– “Dok smo jeli ono što su jeli naši djedovi, nismo znali za doktore. Danas se sve uvozi, sve se hemijski prerađuje. Nema više one snage i zdravlja koje su ljudi nekad imali,” dodaje.
Zanimljiva anegdota iz njegovog života vezana je za bivšeg gazdu koji mu je donio knjigu – da čuva ovce po uputstvu iz literature. Izudin se samo nasmijao na to. Za njega, znanje dolazi iz svakodnevnog iskustva, iz života provedenog uz ovce i prirodu, a ne iz uputa pisanih za one koji nikada nisu ni prošli planinom.
– “Meni knjige ne trebaju. Meni su djetinjstvo, majka i priroda bile škole. Ja ne vodim ovce po papiru, nego po osjećaju, po znanju koje sam naslijedio i stekao kroz život. I sve funkcioniše kako treba,” govori s ponosom prenosi hayat
Na Kupresu, gdje priroda još uvijek šapuće priče predaka, Izudin i njegova porodica čuvaju jedan zaboravljeni način života. U svijetu gdje svi jure za gradskim snovima, on pokazuje da istinska sreća može biti baš tamo gdje je većina ne traži – na vrhu planine, među ovcama, u tišini koju remeti samo cvrkut ptica.
