Da nema života bez korijena, da se on mora čuvati i njegovati, svjedoče Alija i Tima Salkić, čija je odluka da se vrate u Potočare mnogo više od puke promjene adrese. To je odluka o pripadanju, svjedočanstvo istrajnosti i simbol pobjede nad vremenom i sudbinom.
Godine provedene u Švicarskoj donijele su im sigurnost i stabilnost, ali istovremeno su ostavile prazninu u njihovim srcima – onu koju samo rodna gruda može ispuniti. Povratak u Potočare, u blizinu najmilijih ukopanih u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, bio je emotivan i sudbonosan korak. Njihova priča nije samo povratnička – ona je priča o snazi, ljubavi prema domovini i nepokolebljivoj vezi s korijenima.
Alija Salkić, sjećajući se godina agresije na Bosnu i Hercegovinu, naglašava koliko je teško analizirati prošlost. Srebrenicu je napustio u februaru 1995. godine, krećući “putem spasa”, dok mu je genocid oduzeo 37 muških članova porodice, uključujući oca i brata. Rane su i dalje otvorene, a bol neizbrisiva.
“Ovdje sam rođen, ovdje sam odrastao, ovdje sam se školovao, ovdje mi je sve. Nostalgija, želja i osjećaj dužnosti doveli su me nazad. Bolan je svaki momenat sjećanja, to je rana koja ne može zacijeliti”, ističe Alija.
Iako je u Švicarskoj stekao poštovanje i priznanje, gdje je radio 25 godina u jednoj fabrici, osjećaj pripadnosti ga je uvijek vukao nazad. “Ispraćaj koji sam doživio na poslu bio je nešto što nijedan radnik prije mene nije doživio. Ali, ništa ne može zamijeniti osjećaj povratka kući.”
Posebno emotivan aspekt njihovog povratka jeste briga o majci Mejri Đogaz, ženi koja je izgubila tri sina i muža. Ona već 21 godinu živi u kući Salkića, a Alija i Tima je smatraju članom svoje porodice.
“Naše duše su se složile. Živjela je sve ove godine s nama, i sada, nakon povratka, ona je tu. Rekli smo joj da ostane, da joj bude što mirnije i ljepše. Ona je naša sve dok je živa”, kaže Tima Salkić.
Njihov nesebičan doprinos zajednici nije prošao nezapaženo. Tokom našeg boravka, Aliji i Timi je uručena Vakufnama od strane glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica, Damira ef. Peštalića, i Faruka ef. Hasanovića, imama džemata Potočari. Njihova humanost ogleda se kroz podršku džematu, školovanju djece, obnovi džamije i finansiranju grijanja za čitavu godinu.
“Njihova pomoć je nemjerljiva. Kada nismo mogli prikupiti sredstva za grijanje, oni bi sami obezbijedili potrebna sredstva. Kada smo radili rekonstrukciju džamije, učestvovali su. Oni su džematlije za poželjeti”, naglašava efendija Hasanović.
Povratak porodice Salkić simbol je upornosti, ljubavi i odanosti. Njihovi postupci pokazuju da se domovina ne voli riječima, već djelima. Oni su primjer kako Srebrenica živi kroz one koji se vraćaju, grade i ne zaboravljaju.
Na kraju, Alija Salkić šalje poruku svim građanima Bosne i Hercegovine: “Svaki Dan nezavisnosti je opomena da ne zaboravimo ono što je važno. To je prilika da svako od nas preispita šta je uradio za svoju domovinu i šta može uraditi u budućnosti. Trebamo više dati od sebe za Bosnu i Hercegovinu.”
Srebrenica nije samo mjesto na mapi. Ona je simbol, živa kroz ljude koji se vraćaju, koji grade i koji ne odustaju. I živjet će – dokle god postoje oni poput porodice Salkić, koji je čuvaju u srcu i djelima prenosi hayat
