U američkoj i svjetskoj javnosti ponovo je u centru pažnje Donald Trump, aktuelni američki predsjednik, zajedno sa Benjaminom Netanyahuom, premijerom Izraela. Njih dvojica su predstavili plan koji nazivaju historijskim pokušajem okončanja sukoba u Pojasu Gaze. Ipak, kada se pogleda pozadina dogovora, mnogi analitičari tvrde da se zapravo radi o ultimatumima, a ne o istinskom mirovnom sporazumu. O tome je opširno govorio Ivica Puljić, dopisnik iz Washingtona, koji je za javnost razjasnio niz detalja.
Prema njegovim riječima, u američkim političkim krugovima postoji poznata izreka – predsjednici se mogu birati iz demokratske ili republikanske stranke, ali će američki predsjednik uvijek biti Benjamin Netanyahu. Ova ironija ukazuje na to koliko je izraelski premijer često u poziciji da diktira političke odluke u američko-izraelskim odnosima. Puljić podsjeća i na nedavni primjer kada je Netanyahu samoinicijativno naredio bombaški napad u Kataru, nakon čega ga je Trump natjerao da se izvine emiru Katara.
U ovom slučaju, plan za Gazu koji su Trump i Netanyahu predstavili više liči na dokument kojim se Izraelu daje pravo da zadrži vojsku na teritoriji i da odbije svako priznanje palestinske državnosti. To jasno pokazuje da se radi o jednostranom prijedlogu u korist Izraela, bez ikakvog prostora za kompromis. Još više zabrinjava činjenica da u planu nema nikakvog mjesta za Palestinsku upravu, čak ni onu pod vodstvom Mahmuda Abasa. Takvo rješenje Palestinci gotovo sigurno neće prihvatiti.
Puljić napominje da se u američkoj javnosti gotovo i ne spominju reakcije arapskih zemalja. Međutim, države poput Katara, Egipta, Jordana i Saudijske Arabije dostavile su amandmane koji su u potpunosti suprotni američkom prijedlogu. Ti amandmani, iako bitni, nisu našli prostor u američkim medijima, što dodatno otkriva jednostranost cijelog procesa.
Posebno kontroverzan dio priče odnosi se na činjenicu da je Trump sebe postavio na čelo tzv. odbora za mir. Ovaj potez je ocijenjen kao vrlo problematičan jer šalje poruku da se mir uopšte ne gradi na osnovama ravnopravnosti i međunarodnog prava, već prema volji jednog čovjeka. Puljić smatra da je to znak kako se američka politika pretvara u poligon ličnih interesa.
Još jedan važan segment tiče se radikalnih promjena u Ratnom ministarstvu SAD-a. Puljić objašnjava da se sada javno govori o unutrašnjim i globalnim prijetnjama, pri čemu Trump i njegovi saradnici pokušavaju poslati poruku svijetu – “ako vas proglasimo prijetnjom, suočit ćete se s američkom vojnom silom”.
Važno je naglasiti nekoliko ključnih aspekata koje je Puljić izdvojio:
-
Američki Ustav jasno nalaže da predsjednik ne može samostalno promijeniti ime ili nadležnosti ministarstava; to može učiniti samo Kongres.
-
Ipak, pojedini Trumpovi saradnici, poput Petea Hegsetha, koriste simbolične poteze kako bi poslali poruku odlučnosti.
-
Trump je otišao toliko daleko da je govorio o unutrašnjem neprijatelju, misleći na američke gradove poput Los Angelesa, San Francisca, Chicaga i New Yorka, sugerirajući da bi se vojska mogla koristiti na ulicama kao oblik „obuke“.
-
Politizacija vojske u Americi nikada nije dosegla ovakav nivo – što mnogi smatraju opasnim presedanom.
Ovakvi potezi jasno pokazuju da Bijela kuća i Pentagon žele demonstrirati silu i odaslati poruku državama poput Kine, Rusije, Sjeverne Koreje i Irana, ali i da žele disciplinirati unutrašnju opoziciju i građane koji se ne slažu s politikom Trumpove administracije.
Puljić zaključuje da se kroz sve ove mjere šalje jednostavna poruka: “ne igrajte se s nama, spremni smo povući obarač”. To znači da se američka politika sve više udaljava od diplomatskog rješavanja sukoba i naginje ka vojnoj sili i zastrašivanju.
U zaključku se može reći da je tzv. mirovni plan za Gazu zapravo paravan za učvršćivanje izraelske dominacije i političke kontrole. Palestinci i arapske zemlje nisu uvaženi kao ravnopravni partneri, dok američka administracija sve otvorenije koristi vojne prijetnje i simboliku sile za ostvarivanje svojih ciljeva. Ono što se predstavlja kao mir, zapravo izgleda kao produžetak sukoba drugim sredstvima, s jasnom namjerom da Izrael i dalje ostane dominantan akter u regionu.
