Bilo je vrelo ljeto, august 1992. godine, u jeku rata u Sarajevu. Tog dana, Predrag O., rođeni Sarajlija koji se našao na suprotnoj strani konflikta, bio je na snajperskoj poziciji. Kroz durbinsko oko promatrao je ulice Sarajeva. Iako su ulice bile puste, vidio je kako se nekoliko civila, uglavnom staraca i žena, odlučilo iskoristiti kratki predah od borbi kako bi napunili vodu na obali Miljacke. U tom trenutku, njegovo oko uhvatilo je prizor starije žene i mlađe žene s djevojčicom, kako brzo pune balone ispod česme.
Najviše mu je pažnju privukla djevojčica. Ona se smijala, ne mareći za rat koji je bjesnio oko nje. Taj osmijeh je u Predragu izazvao nevjerojatnu mješavinu emocija. “Kako se ona može smijati?”, mislio je. Bio je zbunjen i ljut. Osjetio je kako mu se sve emocije sakupljaju i pretvaraju u neobjašnjiv bijes. “Da li se ona meni smije? Kako se usuđuje biti sretna dok ja patim?” Ove misli su ga mučile.
Odjednom, kao da više nije imao kontrolu nad sobom, njegov prst se spustio na obarač puške. Znao je da ne bi trebao, vikao je unutar sebe da prestane, ali kao da mu tijelo više nije slušalo njegov um. U trenutku, povukao je okidač. Ovaj trenutak, premda kratak, bio je sudbonosan. Nije ni nišanio pravilno, ali trzaj puške bio je dovoljan da djevojčica padne na zemlju, pogođena. Majka, koja je stajala pored nje, izdala je stravičan urlik dok je gledala kako njeno dijete leži u krvi.
Predrag se u tom trenutku osjetio kao da je u košmaru. Bacio je pušku, sav obliven znojem, kao da se pokušavao probuditi iz noćne more. Uzeo je dvogled i još jednom pogledao prema česmi. Djevojčica je ležala nepomično na zemlji, dok je majka stajala pored nje s licem iskrivljenim od bola i očaja. Scena mu se urezala u pamćenje, a savjest ga je počela proganjati.
Ova tragedija ostavila je neizbrisiv trag na Predragovom umu. Ubrzo nakon tog događaja, život mu je krenuo nizbrdo. Godinama kasnije, 2000. godine, u Beogradu je odlučio oduzeti sebi život. Samoubistvo je počinio jer više nije mogao živjeti s teretom onoga što je učinio. U oproštajnom pismu, koje je ostavio iza sebe, opisao je kako ga je djevojčica, Dijana, koju je ubio tog dana, progonila u mislima. “Vidjela me i pitala zašto sam to učinio,” napisao je, govoreći o vizijama koje je imao. Svaki trenutak, svaka tišina, podsjećala ga je na njen osmijeh i taj strašni čin.
Ono što ga je progonilo nije bila samo smrt djevojčice, već i osjećaj da je izgubio kontrolu nad sobom. “Đavo je ušao u mene,” pisao je, opisujući trenutak kada je povukao obarač. Bio je to trenutak neobjašnjivog bijesa i osjećaja nemoći, kada su njegove misli i osjećaji preuzeli nadzor nad njegovim postupcima. Ova duboka unutrašnja borba nastavila ga je pratiti do kraja života.
U retrospektivi, ovo je priča o čovjeku koji je, zbog rata i svojih odluka, izgubio svoju ljudskost. Njegov put prema samouništenju započeo je u tom trenutku kada je povukao obarač. Rat je Predraga doveo na rub njegovih kapaciteta da razlikuje dobro od zla, a posljedice su bile katastrofalne – kako za žrtve njegovih djela, tako i za njega samog.
Ova tragedija, kao i mnoge druge u ratu, pokazuje koliko rat može uništiti ne samo fizičke živote, nego i ljudske duše. Predragovo samoubistvo nije bilo jednostavno bijeg od krivice; to je bila posljedica dubokog psihološkog sloma koji je započeo tog dana kada je ubio devetogodišnju Dijanu. Djevojčica je postala simbol njegove izgubljene nevinosti, nešto što je više nikada nije mogao povratiti.
U njegovom pismu, također je naveo kako je pokušavao pronaći oprost, ali unutarnji demoni ga nikada nisu pustili na miru. Svaki put kad bi zatvorio oči, vidio bi njen osmijeh, a zatim i njen nepomični lik kako leži u krvi. Ova mučna slika pratila ga je sve dok nije odlučio okončati svoj život.
Predragova priča, premda izuzetno tragična, nosi sa sobom važno upozorenje o destruktivnoj snazi mržnje i nasilja. Rat može izvući najgore iz ljudi, ali suočavanje s posljedicama tih djela može biti jednako razorno. Njegovo pismo služi kao svjedočanstvo o borbi koju je vodio unutar sebe, borbi koju na kraju nije mogao dobiti.
Ovo je priča koja nas podsjeća na neizmjerne ljudske patnje koje rat donosi. Dok je Predrag povukao obarač, rat je uništio mnogo više od samih života – uništio je i njegovu dušu, ostavivši ga zarobljenog u svijetu krivice, tuge i unutrašnjih demona.
