Osvanulo je jedno od onih jutara koje čovjek dočekuje s osmijehom. Ljeto je u punom zamahu, sunčevi zraci se probijaju kroz prozore, donoseći svjetlost i radost. U tom trenutku, ništa nije slutilo na ono što će uslijediti. Dok sam pripremala svoju prvu jutarnju kahvu, spokojni trenutak prekinuo je zvuk zvona na vratima. Otvorila sam vrata i ugledala uplakanu ženu, čije su suze svjedočile o boli koju je nosila. Rekla mi je: “Umrla mi je sestra.”
Te riječi su me šokirale. Upitah je, s nevjericom: “Tvoja sestra Samira?! Kako je umrla, pa ima tek 35 godina… Mlada je, nedavno sam je vidjela, izgledala je sasvim zdravo.” Žena je jedva uspjela izgovoriti, s pognutom glavom i teškim glasom: “Razo, bolovala je od raka dojke. Nikome nije rekla, a svima nam je zaprijetila da ne smijemo nikome reći. Nismo ni znali da je to rak dok nije bilo prekasno.”
Kao muallima koja je godinama gasulila mejjite, taj prizor mi nije bio stran, ali svaka smrt, svaka priča nosi sa sobom težinu. Već 13 godina radim ovaj posao, časno i s ponosom, s ciljem da preminule ispratim na dostojanstven način. Kada su donijeli Samirino tijelo u tabutu i postavili ga na tenešir (stol na kojem se kupa mrtva osoba), pripremila sam se za posljednji korak koji je bio na meni.
Podigoh bijeli čaršaf i ono što sam vidjela ostat će zauvijek urezano u mojim mislima. Rak je nemilosrdno razorio njenu dojku. Kao da je granata pala na to mjesto – potpuno je raskomadana, ostavljajući veliku, otvorenu i bolnu ranu. Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Krv i rana svjedočile su o dugoj borbi, borbi koja je bila vođena u tišini, daleko od očiju onih koji su je voljeli.
S dubokim poštovanjem i s mislima upućenim ka Allahu, proučih Bismillah i okupah je prema svim propisima. Znala sam da je moja dužnost da njeno tijelo, baš kao i njena čista i čedna duša, bude predano Allahu u najčistijem obliku. Samira je preminula u strašnim mukama i bolovima, a sve to zbog jednog razloga – stid. Stid je bio taj koji ju je spriječio da potraži pomoć kada je osjetila promjenu u svom tijelu.
Kada je prvi put osjetila promjenu, rekla je sebi, a i svima: “Ma nije to ništa, stavit ću list kupusa, spustit će se upala i sve će biti u redu. Možda me nešto ujelo.” Međutim, to nije bila upala, niti je išta drugo bilo u pitanju. Bio je to rak. Kada su bolovi postali nesnosni i više nije mogla izdržati, tada je otišla doktoru. Nažalost, bilo je prekasno. Ništa više nije moglo biti učinjeno osim da se čeka ono što je bilo neizbježno.
Iako je smrt svakoga od nas u Allahovim rukama, na nama je da se brinemo o svom zdravlju. To nije samo odgovornost prema sebi, već i prema Allahu. Farz je da vodimo računa o svom tijelu, da se čuvamo bolesti i da se brinemo o svom zdravlju, jer je tijelo amanet koji nam je dat. Ova priča, o Samiri i njenoj borbi, neka bude opomena svima nama. Često vidimo na društvenim mrežama kako ljudi stavljaju srce kao simbol podrške ženama koje se bore s rakom dojke. Ali umjesto simbola, potrebne su nam konkretne akcije. Allah nas obavezuje, a i naš Poslanik Muhammed a.s. nas podsjeća da se brinemo o sebi i svom zdravlju.
Pozivam vas, drage sestre, da ne zanemarujete sebe. Prvo se pobrinite za vlastito zdravlje, jer ono je vaša odgovornost. Pregledi i briga o vlastitom tijelu nisu stvar srama, nego dužnost prema sebi i svojoj porodici. Kad osjetite promjenu, ne čekajte. Ne dopustite da vas stid spriječi da potražite pomoć. Bolest ne čeka, a ni smrt. Sve je u Allahovim rukama, ali nama je ostavljeno da činimo sve što je u našoj moći da se zaštitimo.
Kako bismo podigli svijest o ovoj bolesti, želim da podijelite ovu istinitu priču. Samira nije imala priliku da se oporavi jer je prekasno potražila pomoć. Neka njena priča bude lekcija svima nama, da ne odgađamo, da se ne stidimo, i da prepoznamo važnost brige o zdravlju.
Hvala vam na pažnji i dijeljenju ove poruke. Neka svijest o raku dojke dopre do što više žena i neka nas ova priča podsjeti da zdravlje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Ova priča neka zamijeni srce na profilu, neka postane simbol stvarne podrške ženama u borbi s ovom teškom bolešću.
Neka Allah podari milost Samiri i svim ženama koje su izgubile bitku s ovom bolešću, a nama snage da budemo odgovorne i hrabre u očuvanju svog zdravlja.
