Dona, žena iz Mainea, majka trojice odraslih sinova, sada se suočava s dubokom emotivnom boli zbog prekida kontakta s njima. Odrasla je bez majke, koja je preminula dok je imala samo četiri godine, što ju je učinilo posebno svjesnom važnosti roditeljstva. Međutim, iako se trudila biti dobra majka, sada osjeća da je svojim metodama odgoja napravila greške koje su dovele do otuđenja od sinova.
Kada se udala, vjerovala je da će imati stabilan i ispunjen porodični život, ali su životne okolnosti bile daleko od idealnih. Kada je njen najstariji sin krenuo u školu, donijela je tešku odluku o razvodu. Kao samohrana majka morala je naporno raditi, prihvatajući različite poslove kako bi omogućila svojoj djeci pristojan život i kako bi što više vremena provodila s njima. Usprkos svim izazovima, uspjela je napredovati u poslovnom svijetu, naročito u oblastima prodaje i zapošljavanja. Ipak, njen profesionalni uspjeh imao je visoku cijenu – odnos sa sinovima se postepeno narušavao.
S godinama su se problemi samo gomilali. Dona je imala striktniji pristup odgoju nego većina majki u njenom okruženju, vjerujući da je to ispravan način da ih pripremi za život. Insistirala je na urednosti, poštovanju i ozbiljnom pristupu školskim obavezama. Smatrala je da nije bila pretjerano stroga, ali sada, kada su sinovi odrasli i udaljili se od nje, prepoznaje da su neke odluke bile pogrešne.
Među odlukama koje sada preispituje, posebno se ističe nekoliko momenata:
- Nije ih prisiljavala da večeraju zajedno, što je smanjilo osjećaj porodične bliskosti.
- Postavljala je stroge granice, ali ponekad bez dovoljno topline i razumijevanja.
- U trenucima frustracije donosila je impulzivne odluke, kao što je bila situacija kada je isključila telefon svom najstarijem sinu jer nije odgovarao na poruke i pozive.
S godinama su se tenzije pojačavale, a kulminacija je došla 2020. godine, kada je zbog sindroma posturalne tahikardije (POTS) doživjela nesvjesticu i zadobila potres mozga. Ovo zdravstveno stanje izazvalo je dodatne komplikacije, uključujući i PTSP, što je dodatno otežalo njenu svakodnevicu. Međutim, umjesto da se odnosi sa sinovima poboljšaju zbog njenog stanja, oni su se još više udaljili.
Njeni pokušaji da obnovi kontakt nisu naišli na dobar prijem. Posebno težak trenutak bio je kada se nije pojavila na otkrivanju spola svog prvog unuka, kao ni na rođendanu snahe, što je dodatno narušilo odnose. Godine 2022. njen najstariji sin ju je zamolio da prestane kontaktirati njega i njegovu porodicu, upozorivši da će u suprotnom potpuno prekinuti svaki odnos. Kada je, uprkos tome, poslala knjigu unuci, to je razljutilo i njene druge sinove.
Proljeće 2023. godine donijelo je još jedan težak udarac. Najmlađi sin, kojeg je uvijek doživljavala kao najbližeg sebi, odlučio je prekinuti kontakt s njom, optuživši je za emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu. Ove riječi su je duboko pogodile, a kako sama kaže, osjeća se kao da joj je neko istrgnuo srce iz grudi.
Iako sada shvata da su neke njene odluke bile pogrešne, ona ne odustaje od nade da će jednog dana popraviti odnose sa sinovima. Svjesna je da više ne može promijeniti prošlost, ali vjeruje da može raditi na sebi kako bi bila bolja verzija majke ukoliko joj se pruži druga šansa. Danas, dok više ne radi zbog autoimunih bolesti, aktivno razgovara s ljudima iz cijelog svijeta koji su se našli u sličnoj situaciji, učeći kako ponovo izgraditi porodične veze.
Njena priča služi kao važna lekcija o roditeljstvu, pokazuje kako strogoća bez emocionalne povezanosti može donijeti nepredviđene posljedice. Istovremeno, njeno iskustvo može biti podsticaj drugima da preispitaju svoje odnose s djecom prije nego što bude prekasno prenosi hayat
