U najnovijem intervjuu u emisiji “Istraga sedmice”, gost Avde Avdića bio je Ilija Cvitanović, lider političke stranke HDZ 90, koja zauzima opozicioni položaj unutar hrvatskog političkog spektra u Bosni i Hercegovini. Iako se njegova partija često nalazi u sukobu sa HDZ-om BiH, naročito po pitanju političkog uticaja i upravljanja unutar različitih kantona, Cvitanović ističe da kada se radi o nacionalnim interesima Hrvata, tu razlika – nema. Uprkos političkim razlikama, jasno podcrtava da u pitanjima identiteta i zaštite hrvatskih kolektivnih prava postoji konzistentan i zajednički pristup.
Govoreći o političkom sistemu BiH, Cvitanović ukazuje na kontinuirani problem legitimnog političkog predstavljanja Hrvata, posebno u kontekstu izbora člana Predsjedništva BiH. Kako navodi, iznuđeni su da zajedno sa HDZ-om podrže zajedničkog kandidata, čak i po cijenu političke štete, samo da se spriječi ponovni izbor Željka Komšića. On smatra da je takva odluka bila nužna jer je Komšić, iako formalno izabran, prema mišljenju mnogih Hrvata, izabran glasovima koji ne dolaze iz hrvatskog biračkog tijela, što dovodi u pitanje legitimitet njegovog mandata.
U tom kontekstu, Cvitanović podvlači kako je Komšić u više navrata – prema njegovom mišljenju čak 300 puta – trebao aktivirati mehanizam vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda BiH, a to nije učinio. Kao primjer navodi pitanje Pelješkog mosta, gdje Komšić nije podržao projekat koji je, kako Cvitanović tvrdi, u potpunosti u skladu sa međunarodnim standardima i ni na koji način ne ugrožava pristup Neumu. Kritikuje ga da nije zastupao hrvatski interes u ovom slučaju, već “nečije tuđe”.
U strukturalnom smislu, Cvitanović ukazuje na niz problema koji postoje unutar političkog i ustavnog sistema BiH. Posebno apostrofira mjesta poput:
-
Predsjedništva BiH
-
Doma naroda BiH
-
Vijeća naroda RS
…gdje, kako navodi, dolazi do toga da Hrvatima biraju predstavnike koje oni sami nisu izabrali. Upozorava da se takva praksa ne može više ignorisati jer potkopava sam suverenitet i jednakopravnost naroda, kako je zamišljeno u dejtonskom okviru.
Osvrćući se na tvrdnje da prijedlozi hrvatskih političkih stranaka isključuju Hrvate iz regija gdje nisu većina, Cvitanović odbacuje takve optužbe. Navodi da, prema modelu koji zagovaraju, niko ne bi bio isključen, uključujući i Hrvate iz Tuzle. Objašnjava da bi se, primjerice, iz pet kantona biralo četiri do pet delegata, koji bi zatim omogućili izbor predstavnika s autentičnim legitimitetom – proporcionalno broju Hrvata u tim kantonima. Ističe da je visoki predstavnik Christian Schmidt uveo izmjene, ali da time nije izmijenjen Ustav, što dodatno komplikuje pravno-političku situaciju.
Tokom razgovora, Cvitanović je objasnio i kako je došao do svog mandata u Domu naroda, uz napomenu da su se unutar političkih kalkulacija čak i DF-ovi zastupnici našli u ulozi onih koji su podržali HDZ-ove kandidate. Na primjeru Mostara, ističe da je predstavnik DF-a Mikulić glasao za HDZ, što ilustruje da politička pragmatika često prevazilazi deklarativna politička opredjeljenja. Naglašava da ne možete odbiti glas podrške, bez obzira na političku pozadinu onoga ko ga daje.
Poseban dio razgovora bio je posvećen temi građanske države, koju Cvitanović ocjenjuje kao neostvarivu u trenutnim uslovima u BiH. Upozorava da ideja o jedinstvenoj, građanski uređenoj državi bez uvažavanja nacionalnih specifičnosti vodi ka još većim podjelama. Prema njegovim riječima, ukoliko bi se ta ideja gurala bez konsenzusa, rezultat bi bio – tri republike. Ističe da ni Hrvati ni Srbi nikada ne bi prihvatili takvu konstrukciju, jer bi osjećali da gube svoju političku moć i kolektivna prava.
Na samom kraju, Cvitanović se osvrnuo na ulogu premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića, u političkim procesima koji se tiču BiH. Dok izražava zahvalnost na podršci evropskom putu BiH, ipak upozorava da Plenković prečesto komunicira s Draganom Čovićem, liderom HDZ-a BiH. Smatra da bi premijer Hrvatske trebao biti otvoreniji za dijalog i s drugim hrvatskim strankama, uključujući i njegov HDZ 90, kako bi se očuvala ravnoteža i pluralizam unutar hrvatskog političkog korpusa.
U širem kontekstu, Cvitanovićeve izjave predstavljaju odraz dubokih političkih tenzija koje i dalje obilježavaju bosanskohercegovačku stvarnost. Pitanje legitimnog predstavljanja, nacionalnog balansa, kao i mogućnost građanske reforme države ostaju glavne tačke razilaženja među političkim akterima. Iako se na prvu čini da je riječ o međustranačkim sukobima, suština je ipak dublja – riječ je o trajnoj borbi za očuvanje identiteta i jednakopravnosti unutar složenog i često kontradiktornog ustavnog sistema. U takvom kontekstu, poziv na suštinski dogovor – bez nametanja i jednostranih rješenja – izgleda kao jedini održivi put naprijed.
