Lejletur-regaib je u mnogim muslimanskim zajednicama poznata kao posebna noć u kojoj je, prema narodnim predajama, Amina zanijela Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ova priča, koja ima duboko ukorijenjeno mjesto u mnogim običajima, međutim, nije potkrijepljena nikakvim izvorima u Kur’anu, niti u sunnetu. Iako je vrlo raširena među narodima, posebno u određenim muslimanskim zajednicama, istina je da o ovoj noći nema pouzdane potvrde u izvorima islama, a mnogi hadisi koji je spominju smatraju se lažnim i patvorenim.
Pitanje Lejletur-regaiba nije samo teološko pitanje, već i pitanje iskrenosti i verodostojnosti vjerskih običaja. Iako se u mnogim sredinama ova noć smatra izuzetno važnom, sa posebnim duhovnim vrijednostima, mnogi islamski učenjaci tvrde da je sve to zasnovano na izmišljenim i neutemeljenim predajama. Koncenzus većine stručnjaka u oblasti hadiskih znanosti jasno pokazuje da se vrijednost ove noći temelji na lažnim tvrdnjama koje su se razvile tek mnogo godina nakon smrti Poslanika. U tom kontekstu, Imam Sujuti upozorava da je svako slavlje ove noći i klanjanje posebnog namaza u ovom periodu – novotarija (bidat), što znači nešto što nije imalo osnovu u izvornom učenju i praksi Poslanika i njegovih prvih sledbenika.
Iako je često moguće čuti imame, hatibe i druge vjerske autoritete koji nastavljaju citirati hadise o ovoj noći, to ne znači da su ti hadisi pouzdani. Zanimljivo je da se, iako je široko priznato među stručnjacima da su ti hadisi lažni, oni i dalje citiraju u vjerskim propovijedima i drugim kontekstima. Među njima su čak i imami koji su svjesni da ne postoji vjerodostojno utemeljenje za ove tvrdnje u Kur’anu ili sunnetu. U nekim kalendarima, poput Takvima IZ, označena je ova noć kao posebno važna, što je suprotno mišljenju stručnjaka. Ibnus-Salah, jedan od najpoznatijih hafiza hadisa, naglašava da je namaz uoči Lejletur-regaiba novotarija koja je nastala tek četiri stoljeća nakon Hidžre, te da su svi hadisi koji se odnose na ovaj namaz lažni.
Imam Sujuti takođe izdvaja ovu noć kao primjer novotarije, upozoravajući na neprihvatanje specijalnih navaza (dobrovoljnih molitvi) u džematu, jer je, prema njegovom mišljenju, svaka nafila koja se obavlja kod kuće mnogo vrijednija nego ona koja se klanja u džematu, osim ako nije u pitanju namaz koji je obavio Poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili prva generacija muslimana. Ovo stajalište se odnosi na praksu koja je postojala u vreme Poslanika i njegovih sledbenika, a ne na novotarske prakse koje su se razvile kasnije, kao što je klanjanje posebnog namaza za ovu noć.
Hadiski učenjaci poput Hafiza Irakija, Ibnul-Dževzija i Sujutija slažu se u mišljenju da su predaja o namazu u Lejletur-regaibu neutemeljena i da se radi o čistoj novotariji. Takođe, Imam Nevevi je kategorički zaključio da je ovaj namaz u noći Lejletur-regaiba ružna novotarija koja proturječi istinskom učenju i praksi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Sve ove informacije jasno pokazuju da se praksa koja uključuje posebnu važnost Lejletur-regaiba, post ili namaz nije temeljila na istinskoj islamskoj tradiciji. Islamski učenjaci koji su se bavili ovom tematikom pozivaju na odricanje od ovih običaja, ističući da je važno ostati vjeran onome što je došlo u Kur’anu i sunnetu, a sve što je uvedeno kasnije, kroz lažna i izmišljena predaja, treba smatrati kao novotariju koja nije dozvoljena.
Zaključno, važno je razumeti da islamska tradicija i vjerovanje trebaju biti zasnovana na istinitim i provjerenim izvorima, a ne na izmišljenim pričama koje nisu utemeljene u izvornoj vjerskoj praksi. Vjernici bi trebali biti oprezni pri prihvatanju novih običaja koji nemaju utemeljenje u Kur’anu ili sunnetu, kako bi se izbeglo upuštanje u novotarije koje mogu ugroziti autentičnost islamske vjere.
