Suada i Azim Poturović, stanovnici malog sela Trusina, nedavno su prošli kroz strašnu tragediju kada su poplave uništile njihov porodični dom i sve što su godinama stvarali. Njihova priča, iako tužna, naglašava važnost zajedništva i nade, čak i u najtežim trenucima.
Suadin telefon neprestano je zvonio tokom razgovora. S blagim, smirenim glasom, odgovarala je na pozive, govoreći svima koji su pitali kako su: “Dobro smo, sine, dobro, svi smo tu zajedno, to je najbitnije.” Ova rečenica sažima njen stav prema životu i gubitku – bitno je da su svi zajedno, bez obzira na materijalne gubitke.
Porodica Poturović živjela je u Trusini s njihovim sinom Admirom, njegovom suprugom Elvedinom, i dvije unuke, Ilhanom i Lemanom. Kako Azim ponosno ističe, ove dvije djevojčice bile su njegova “djedova jabuka”. Ilhana, starija unuka, bila je učenica generacije u osnovnoj školi u Seonici i sada pohađa srednju školu u Konjicu, dok Lemana ide u peti razred osnovne škole. Porodica Poturović je prva koja je, zbog poplava, izmještena iz Buturović Polja i smještena u jedan od hotela u Konjicu, gdje sada čekaju trajno rješenje.
Iako su svi članovi porodice preživjeli, Suada još uvijek nije potpuno svjesna šta se desilo. Ono što ju je dodatno pogodilo je gubitak sestre i njene porodice u Jablanici tokom nemilih događaja. Dok vraća misli na njihov nekadašnji dom, Suada s tugom govori o tome kako je sve nestalo u trenu – kuća, okućnica, pomoćni objekti, štala, plastenici, vozila, mašine. Sve je to nestalo pred njenim očima, a iza sebe ostavilo prazninu koju je teško ispuniti.
Slično se osjeća i njen muž Azim. Teško mu je sjetiti se te kobne noći. Sve se desilo izuzetno brzo, ali nekako su uspjeli pobjeći. Azim se prisjeća trenutka kada se okrenuo da vidi kuću, samo da bi gledao kako se ruši kao kula od karata. Njihov sin i snaha su nekoliko puta odlazili u Trusinu nakon katastrofe, ali Azimu zdravstveno stanje ne dopušta da ode i vidi mjesto gdje je proveo svojih sedamdeset godina života.
Azim je u ratu bio vozač autobusa, vozeći kolone izbjeglica prema Hrvatskoj i drugim zemljama. Iako su tada mnogi napustili svoje domove, on nije želio otići. Ostao je na svom ognjištu, čuvajući ono što je mogao, a sada, ironično, postao je izbjeglica u vlastitom gradu. Ova situacija ga jako boli, i iako je zahvalan na prijemu u hotelu, priznaje da se osjeća izgubljeno bez svoje kuće i prostora gdje je navikao živjeti.
Azim ima samo jednu želju – da njegova šestočlana porodica nastavi živjeti zajedno. Iako je zadovoljan smještajem i pažnjom koju dobivaju, nedostaje mu osjećaj slobode i komfora koji je imao kod kuće. Nada se da će, uz podršku i pomoć dobrih ljudi, moći izgraditi novu kuću, barem djelomično vratiti ono što su izgubili, te da će on i njegova supruga moći mirno provesti svoje starije dane.
Njegov cilj je jednostavan, ali duboko emotivan – želi da njegov sin i snaha imaju dom u kojem će podizati njihove unuke, Ilhanu i Lemanu, i omogućiti im siguran put u budućnost. Suada i Azim su svjesni da ne mogu vratiti sve što su imali, ali i dalje se nadaju pomoći od strane zajednice, vlasti i humanitarnih organizacija kako bi ponovo izgradili svoj dom.
Ova priča nije samo o fizičkom gubitku imovine; ona govori o snazi porodice i volji za opstanak. Suada i Azim Poturović, iako suočeni s gubitkom, ostaju snažni, zahvalni što su njihovi voljeni preživjeli. Njihova vjera u ljude i zajedništvo daje im snagu da se nose sa situacijom i da nastave dalje, nadajući se boljoj budućnosti za sebe i svoje voljene.
Zaključno, Suada i Azim su primjer snage u suočavanju s gubitkom i nedaćama. Njihova priča ukazuje na to koliko je zajedništvo važno u trenucima kada se sve čini izgubljeno. Njihova nada, vjera u ljude i upornost da izgrade novi dom daju primjer svima koji prolaze kroz slične situacije.
