Ovu priču mi je ispričao šejh koji je bio prisutan na mezarju tokom dženaze jedne žene. Situacija je od početka bila neobična. Dok su gasulili njeno tijelo, primijetili su da njen izgled i miris nisu bili uobičajeni, ali su to pripisali stresu i nastavili s pripremama za ukop. Međutim, kada su tijelo odnijeli na mezarje i pokušali je staviti u kabur, naišli su na neočekivan problem – nisu mogli podići tijelo. Pet ili šest ljudi je pokušavalo, ali bez uspjeha. Čak i kada im je prišlo još nekoliko braće, rezultat je bio isti. Bilo ih je dovoljno da podignu automobil, ali tijelo sitne žene ostalo je nepomično.
Nakon što sam pročitao mnoge knjige o dženazi, nikada nisam naišao na ovakav slučaj. Postoje smjernice za različite situacije, poput krvarenja ili oštećenja tijela, ali ništa nije pripremilo mene i prisutne za ovu situaciju. Situacija je postajala sve ozbiljnija, pa sam odlučio pozvati šejha za savjet. Rekao mi je da učim Kur’an. Bio sam zbunjen jer mrtvi ne mogu čuti, pa sam pitao zašto da to radim. Odgovorio je: “Samo uči.”
Vratio sam se tijelu i počeo učiti Kur’an. Primijetio sam da su tada ljudi uspjeli podići jednu njenu nogu. Bio je to mali napredak, ali napredak ipak. Nastavio sam učiti, a tijelo je postajalo sve lakše. Tri sina ove žene su na kraju uspjeli nositi njeno tijelo do kabura. U tom trenutku me neko pozvao i prekinuo moje učenje. Odmah su se sinovi srušili u kabur jer je tijelo opet postalo teško. Nastavio sam učiti Kur’an i davao im upute kako da podignu različite dijelove tijela.
Jedan od sinova je neprestano plakao, pa sam ga upitao šta nije u redu. Zamolio me je da ne govorim drugima o ovoj situaciji i da sačuvam ugled njihove porodice. Nisam razumio o čemu priča, ali sam obećao da neću ništa reći.
Kada su konačno spustili tijelo u kabur, taj sin je zatražio da vidi lice svoje majke. Sišao je i pogledao, a potom izašao još više plačući. Obećao mi je da će mi kasnije otkriti o čemu se radi, ali da moram obećati da neću nikome reći njeno ime. Nakon obreda, sklonili smo se sa strane i on mi je otkrio tajnu. “Šejh, ova žena koju smo upravo ukopali nije moja majka.” Bio sam zbunjen jer sam imao papir s njenim imenom. On je nastavio: “Kunem se Allahom, dok su je gasulili, njeno lice je bilo normalno. Ali ono što sam sada vidio bilo je crno poput uglja. To nije bila moja majka.” Ponovo je počeo plakati i otišao.
Nakon nekoliko mjeseci, klanjao sam dženazu i prišao mi je čovjek s dugom bradom, obučen u bijelu gelabiju, s tragom sedžde na čelu. Upitao me je sjećam li ga se. Nisam ga prepoznao dok nije rekao da je on sin one žene čije tijelo nije moglo biti podignuto. Sjećao sam se slučaja i primijetio da je sada izgledao drugačije. Rekao mi je da se pokajao i promijenio svoj život. Kada sam ga upitao zašto tada nije rekao o čemu se radi, objasnio je: “Moja majka, tokom cijelog svog života, nikada nije klanjala. Zato je njeno tijelo odbijalo otići Allahu, iako je već bilo mrtvo. Zbog toga sam plakao i vidio njeno lice crno kao ugalj. To nije bila moja majka kakvu sam poznavao.”
Ova priča nosi snažnu poruku o važnosti obavljanja vjerskih dužnosti i posljedica zanemarivanja istih.
