Nedavni događaj koji je šokirao Crnu Goru i šire regije i dalje izaziva mnogo pitanja, a jedno od njih posebno intrigira javnost: Šta će se desiti s tijelom Ace Martinovića, zločinca odgovornog za stravičan masakr na Cetinju?
Na samom početku godine, 1. januara, Aco Martinović, poznat po svom krvavom pohodu, hladnokrvno je usmrtio 12 osoba, među kojima su bila i dvoje nevine djece. Ovaj čin je izazvao nevjericu i osudu, a krvavi pohod je završio samoubistvom. Međutim, zločin koji je počinio, te duža agonija koja je uslijedila, nije završila njegovom smrću. Pitanje koje sada muči mnoge je gdje će se tijelo ovog masovnog ubice sahraniti.
Nedavno je obavljena sahrana njegove sestre, Zorice Vuletić, kojoj su rodbina i prijatelji odali poslednju počast, no na njenom opijelu odjeknule su riječi koje su šokirale sve prisutne. Naime, mnogi su izrazili snažno negodovanje zbog toga što bi Aco Martinović mogao biti pokopan u Cetinju, među ljudima koje je užasno ubio. “Zločinac, koga briga gdje će biti sahranjen. Neka ga bace kao psa,” bile su reči koje su izgovorili prijatelji i članovi porodice Zorice Vuletić, dodajući da neće dozvoliti da Martinović bude pokopan među “njihovim ljudima, među braćom i sestrama koje je zvjerski pobio.”
Ove oštre izjave izazvale su pitanje: Koje su opcije kada je u pitanju sahrana počinitelja takvih zločina? Smrt Ace Martinovića otvorila je sličnu dilemu kao ona koja je pratila slučaj Nermina Sulejmanovića, zločinca iz Bosne i Hercegovine, koji je 2019. godine brutalno ubio svoju nevjenčanu suprugu pred kamerama i prenosio to live putem interneta. Nakon toga, Sulejmanović je postao persona non grata u svom rodnom kraju i zemljama u regionu.
Njegovo tijelo nije preuzela nijedna osoba iz porodice, a četiri meseca je bilo ostavljeno da trune u mrtvačnici u Tuzli. Zbog snažnog protivljenja zajednice, njegov ukop nije bio moguć na tradicionalnim grobljima, a porodica nije željela preuzeti odgovornost. Na kraju, njegov amidža je odlučio preuzeti tijelo i organizovati ukop u tajnosti, daleko od očiju javnosti.
U oba slučaja, reakcije zajednice bile su vrlo oštre. Ne samo da je javnost bila protiv toga da ovakvi ljudi budu pokopani među nevini žrtvama, nego su i groblja u Cetinju i Tuzli postala simbolična mjesta borbe za čast i dostojanstvo žrtava. U oba slučaja, proces ukopa je značajno zakompliciran zbog stava zajednice da ubice ne zaslužuju počivati među običnim ljudima, koji su preminuli od njihovih ruku.
Sličnost između slučaja Nermina Sulejmanovića i Ace Martinovića je evidentna: oboje su počinili nečuvene zločine, ali i poslije smrti ostali u centru javne osude. Pitanje koje sada stoji pred zajednicom je gdje će biti sahranjen Aco Martinović. S obzirom na stavove koje su iznosili njegovi sugrađani, izgleda vrlo verovatno da će njegova sahrana biti organizovana u potpunoj tajnosti, izvan granica Cetinja i, najverovatnije, bez prisustva većeg broja ljudi.
Za oba slučaja, zaključak je jasan: zločinci koji počine ovakve monstruozne zločine ostaju zapamćeni ne samo za svoja dela, već i za bol koju ostavljaju iza sebe. Iako se smrt često smatra završetkom kažnjavanja, u slučajevima poput ovih, čak ni smrt ne donosi kraj agoniji koju ti ljudi izazivaju. Sahrana, koja bi trebala biti trenutak poštovanja, postaje kontroverzna i puna tenzija, jer se u pitanju postavlja moralna dilema – gdje i kako treba biti pokopan neko ko je oduzeo toliki broj života.
Zajednice u regiji i dalje proživljavaju teške trenutke, i za mnoge, uključujući i rodbinu i prijatelje žrtava, ne postoji oprost za ovakve zločine, a ni mjesto za zločince među njima.
Izuzetno je važno u ovoj situaciji postaviti pitanje kako zajednice reagiraju na takve tragedije i koliko su duboko ukorijenjeni osjećaji neoprostivosti i tuge zbog gubitka života nevinih ljudi. Zločini poput onog koji je počinio Aco Martinović ne ostavljaju samo psihološke i emotivne ožiljke na porodicama žrtava, već i na cijeloj zajednici. Ovaj kriminal ne razdvaja samo ubicu od žrtve, već i one koji su ostali da pate zbog njega. Na svakom koraku, ljudi se pitaju kako nastaviti dalje, suočavajući se sa strahom i ljutnjom koji ne prestaju ni nakon što je počinitelj preminuo.
Veoma je jasno da prihvatanje i oprost u ovakvim slučajevima nisu samo pitanje individualnog stava, već i kolektivnog emocionalnog stanja zajednice koja je pogođena zločinom. Mnogi se pitaju hoće li ikada biti moguće da takvi ljudi, poput Ace Martinovića, dobiju miran završetak, bez obzira na to što su izazvali neizrecivu patnju. Za zajednicu, smrt zločinca ne znači olakšanje, već podsećanje na sve ono što je uništeno i oduzeto. Čak i sahrana postaje polje borbe između zaborava i spomena, između poštovanja žrtava i negiranja počinitelja.
Takvi zločini ostavljaju i širu društvenu dimenziju – pitanje moralnosti i pravde u savremenim društvima. U konačnici, bez obzira na to gde će biti sahranjen Aco Martinović, tragedija koja je zadesila Cetinje ne može se zaboraviti, niti će ikada biti potpuno razjašnjena. Ovaj slučaj nas podsjeća na sve one društvene norme i vrijednosti koje se razbijaju u trenucima najveće patnje, i na način na koji se one nastoje rekonstruirati, čak i kad je sve izgubljeno.
