U zadnjoj raspravi o budžetu Ministarstva odbrane BiH posebno se istaklo protivljenje Aleksandra Goganovića na prijedlog povećanja za 28 miliona KM namijenjenih jačanju Oružanih snaga BiH. Njegova osnovna teza bila je jednostavna: „ni ono što je ranije odobreno nije potrošeno“, pa se zato pitao „Od koga se branimo? Neće nas napasti susjedi.“ Ovaj stav, kako ga članak interpretira, predstavlja ne samo procjenu troškova, već i širi politički narativ koji umanjuje potrebu za stvarnom odbrambenom spremom države.
U razradi kritike protiv Goganovićevog pristupa, autor upozorava na konkretne vojne trendove u regionu koje zamjenik ministra ne uvažava. Dok on tvrdi da dodatna sredstva nisu potrebna, susjedne države intenzivno modernizuju svoje armije: Srbija ulaže milijarde u avione, helikoptere i raketne sisteme iz Rusije i Kine te javno pokazuje snagu kroz vojne parade; Hrvatska je kupila borbene avione Rafale i radi na modernizaciji svog vojnog arsenala, pa se spominje i mogućnost obnove obaveznog vojnog roka. Pitanje koje članak postavlja je jasno: ako se drugi naoružavaju — od koga se oni brane? — a logika nalaže da se isto pitanje postavi i onima koji odbijaju ulaganje u BiH odbrambene kapacitete.
Goganovićev opis funkcije Oružanih snaga — da su bolje da služe za prirodne nepogode, za poplave grablje i požare metle — iz teksta se interpretira kao opasna trivijalizacija. Umjesto ozbiljnog planiranja za moguću prijetnju, stav sugeriše oslanjanje na tuđu pomoć „valjda će nam susjedi posuditi poneki tenk ili dron“, što autor članka vidi kao neodgovorno i naivno.
Historijska zabilješka u članku služi kao najjače upozorenje. Devedesetih, kada je JNA formalno predstavljana kao snaga koja treba da „brani sve narode“, ona se u praksi pretvorila u instrument otvorene agresije. Oružje koje su gradovi i zajednice finansirali završavalo je na tenkovima i haubicama koje su razarale upravo te gradove. Teritorijalna odbrana je u mnogim mjestima bila razoružana — ili je oružje predato, ili je oduzeto — vjerujući da prijetnje nema. Posljedica te nespremnosti u prvim mjesecima 1992. bila je strahovita: mnogi gradovi su platili visoku cijenu, a građani su morali nasilno izdvajati oružje iz kasarni JNA da bi se branili. Sve to članku služi kao argument protiv ponovne opuštenosti i ponavljanja stava „neće biti rata“ dok se okolina naoružava.
Za preglednost, ključne tačke članka mogu se sažeti u sljedećoj listi:
-
Regionalna realnost: susjedne države aktivno modernizuju svoje vojne kapacitete;
-
Naivnost opasna po državu: ignorisanje te činjenice kompromituje sposobnost odbrane BiH;
-
Povijesna lekcija: iskustvo iz 1992. pokazuje šta znači ostati razoružan i nespreman;
-
Funkcija OSBiH: trebaju biti višefunkcionalne, ali prvenstveno sposobne da brane državu, ne samo za civilne intervencije;
-
Politička odgovornost: javni zvaničnici moraju donositi odluke u interesu države, a ne na osnovu ideoloških ili instrumentalnih motiva.
Autor dodatno kritikuje i retorički ton Goganovićeve izjave sugerišući da ona, svodeći vojsku na instrument za sanaciju posljedica prirodnih katastrofa, zapravo radi u korist geopolitičkih interesa susjednih sila, a ne u interesu suvereniteta i sigurnosti građana koje on predstavlja.
Zaključno, tekst se oslanja na staru, ali i dalje aktualnu poslovicu kao moralnu i praktičnu opomenu: „Spremaj se kao da će sutra biti rat, a živi kao da će sto godina biti mir.“ U kontekstu aktuelnih vojnih kretanja u regionu i lekcija iz prošlosti, poziv na adekvatnu odbrambenu spremu nije poziv na agresiju, nego na odgovornost i prevenciju. Ponoviti greške iz devedesetih — vjerovati da „neće biti rata“ dok se okolina naoružava — bilo bi rizikovati ponavljanje tragedije iz prošlosti. Stoga članak zaključuje da Aleksandar Goganović svojim izjavama ne samo da minimizira realne prijetnje, već, prema autoru, djeluje protiv interesa države u kojoj prima platu, te da je neophodno da politički vođe preuzmu dugoročnu i racionalnu brigu o sigurnosti Bosne i Hercegovine.
