Iako bol ne jenjava, Hiba kaže da se o zločinima mora govoriti – zbog istine, zbog pravde, zbog onih kojih više nema.
Teško je, ali mora se pričati. Ovo je neko vrijeme koje je bilo i 1992. godine. Pogodili ste, možda ne u dan, da se danas sretnemo i razgovaramo – kaže Hiba, otvarajući dušu i dijeleći svoju tešku priču.
Nakon što su se počele dešavati uznemirujuće stvari i nakon što se počelo govoriti o dolazećem zlu, Hibu je suprug Adem, koji je tada radio u policiji, zamolio da s djecom ode na sigurno. Brinuo se jer su imali petero djece, i želio je da ih skloni od onoga što se tada naslućivalo.
Tako je, zajedno s još dvadesetak žena i djece, Hiba otišla u Lukavac, kod dajdže. Međutim, tamo se nisu dugo zadržali. Pred prvi maj, Hiba se vratila nazad u Bratunac, tačnije u selo Hranča.
Tu sam se vratila kod svekra u selo, a naša kuća je pored magistrale, bilo nam je nekako sigurnije gore. S kćerkom Dženanom od devet mjeseci sišla sam da otvorim malo, da izračim kuću. Tada kroz prozor čujem da je policijsko auto stalo, bili su Ademov kolega Miladin Jokić i još meni dva nepoznata vojnika. Vidjela sam da nisu s naših područja, jer ne znaju ko je Adem, koga traže, kako se preziva, što je znak da su ljudi dovedeni sa strane – ispričala je ona.
Pitali su je gdje je Adem, i tražili da se javi u policijsku stanicu.
Nekako sam došla do kuće i rekla mu da ga traže da se javi. Javio se telefonom, rekli su mu da trećeg maja treba da predaju oružje. Trećeg ujutru, negdje oko pola sedem ili sedam sati počele su pucnjave sa svih strana. I tada smo bili kod svekra i svekrve u selu. Adem je sa bratom i nekim komšijama pobjegao prema šumi. Mi smo ostali u kući. Pucalo se cijeli dan, naša kuća je pogođena granatom. Prešli smo u podrum u komšiluku, gdje je malo bilo skrivenje – prisjetila se Hiba piše hayat
