Posjeta Ane Brnabić, predsjednice Skupštine Republike Srbije, Doboju izazvala je niz burnih reakcija na društvenim mrežama i otvorila dodatnu raspravu o političkom simbolizmu i ličnom angažmanu srpskih zvaničnika u osjetljivim kontekstima. Brnabić je obišla Miloša Pavlovića, poznatijeg kao Ćaci, u njegovom porodičnom domu, što su mnogi doživjeli kao političku poruku u jeku protesta protiv režima Aleksandra Vučića u Beogradu.
Tokom posjete, Brnabić je na svom službenom profilu podijelila emotivne dojmove i naglasila lični doživljaj i potrebu da izrazi podršku Milošu i njegovoj porodici. Istakla je da je osjetila iskonsku ljudsku potrebu da zagrli Pavlovićevu majku i zahvali joj na, kako je opisala, vaspitanju hrabrog, vrijednog mladića koji se bori za svoje vrijednosti, ne ugrožavajući nikoga drugog. U okviru tog susreta upoznala je i druge članove porodice: Tanju, Miroslava, Filipa i Lorenu. Svima je, kako je rekla, prenijela pozdrave i zahvalnost predsjednika Vučića.
Brnabić nije stala samo na riječima zahvalnosti; otišla je i korak dalje, rekavši da je za nju čast što osobe poput Vlade Balaća, Luke Laloševića, Milutina Mijovića, kao i Marije, Anđelije i Milutina Cimeše, naziva prijateljima i saborcima. Prema njenim riječima, Ćaci je simbol vrijednosti koje ona vidi kao suštinu srpskog naroda – hrabrost, inat, upornost i sloboda. Zaključila je porukom: „Ćaci će uvijek pobijediti, jer predstavlja sve ono što Srbija iskonski jeste“, te poručila da nema povlačenja.
Ipak, nakon ove posjete i objave, društvene mreže su eksplodirale od reakcija, koje su bile podijeljene – od emotivne podrške do žestokih kritika. Posebno su izraženi komentari korisnika koji smatraju da je ova posjeta dio pažljivo režirane političke strategije s ciljem manipulacije javnim emocijama i skretanja pažnje s temeljnih problema u zemlji.
Slobodna Bosna je izdvojila neke od najzanimljivijih komentara s mreža, gdje se posebno ističe nekoliko tema:
-
Pitanje uloge Ane Brnabić kao predstavnice vlasti koja koristi ljudsku tragediju i emotivne trenutke za politički PR;
-
Osuda pokušaja glorifikacije mladih ljudi koji su, prema nekim tumačenjima, instrumentalizirani za potrebe režima;
-
Otvoreno nezadovoljstvo što predstavnici vlasti ignorišu širi društveni kontekst protesta i nezadovoljstva građana.
Poseban ton u čitavoj priči donosi pozadina Miloša Pavlovića. On je, kako se navodi, jedan od mladih ljudi koji su označeni kao „Vučićevi plaćenici“, a koji su tokom protesta u Beogradu pretrpjeli fizičko nasilje, nakon što su provocirali demonstrante koji već mjesecima iskazuju nezadovoljstvo vlastima. Za jedne je on žrtva koja se bori za sistem i red, a za druge simbol režimske manipulacije omladinom.
U političkom segmentu, posjetu je komentirao i Nebojša Vukanović, narodni poslanik u NSRS-u. On je, prema dostupnim informacijama, uputio kritike Brnabićki, smatrajući da njena posjeta ima više propagandni nego ljudski karakter. Iako detalji njegovih komentara nisu u potpunosti preneseni u izvještaju, jasno je da on ne dijeli entuzijazam koji Brnabić izražava u vezi s likom i djelom Pavlovića.
Cjelokupan događaj otvara nekoliko važnih pitanja o političkoj stvarnosti u regionu:
-
Da li je moguće odvojiti iskrenu ljudsku podršku od političkog marketinga u vremenu sveopće polarizacije?
-
Koje poruke šalju ovakve posjete običnim građanima i opozicionim grupama koje smatraju da vlast ignorira njihove potrebe?
-
Kako balansirati između lične empatije i institucionalne odgovornosti kada su u pitanju mladi ljudi u politički napetim kontekstima?
Reakcije na mrežama, koje uključuju i poruke tipa “Hapsićemo vas i s druge strane Drine”, dodatno oslikavaju duboku emocionalnu i političku podijeljenost u društvu. Neki korisnici vide ovu poruku kao najavu daljeg uplitanja Srbije u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, dok drugi smatraju da je riječ o figurativnom izrazu odlučnosti režima da očuva lojalnost svojih pristalica, bez obzira na cijenu.
U konačnici, iako je Brnabić pokušala prikazati posjetu kao čin ljudske bliskosti i solidarnosti, reakcije pokazuju da javnost ima sve manje tolerancije za političko korištenje ličnih priča, naročito u kontekstu sveprisutnog nezadovoljstva i protesta. Ovaj slučaj još jednom pokazuje koliko su granice između privatnog i javnog, emotivnog i političkog, sve više izbrisane u regionalnoj političkoj komunikaciji.
