U Bosni i Hercegovini, politički sukobi ne jenjavaju, a osim političara, u rasprave se uključuju i bivši vjerski velikodostojnici, što dodatno komplikuje situaciju. Najnoviji primjer su prepucavanja između Mustafe Cerića, bivšeg reisa Islamske zajednice, i Vojina Mijatovića, potpredsjednika SDP-a BiH. Također, u ovaj dijalog se uključio i Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a, što je dovelo do daljnjeg zaoštravanja situacije. U nastavku slijedi detaljno prepričavanje cijelog događaja sa ključnim stavovima učesnika.
Sve je započelo kada je Mustafa Cerić uputio otvorenu poruku Vojinu Mijatoviću. U svom obraćanju, Cerić naglašava da nikada nijedan Bošnjak/Bosanac nije proglasio srpski narod genocidnim, već su uvijek pozivali srpske političke institucije, SANU (Srpsku akademiju nauka i umetnosti) i SPC (Srpsku pravoslavnu crkvu), da prestanu sakrivati ratne zločince poput Karadžića i Mladića. Prema Ceriću, Bošnjaci/Bosanci traže da se prestane pružati utočište pojedincima koji su počinili zločine, kako bi se skinula stigma genocida sa cijelog srpskog naroda. Međutim, uporno negiranje zločina od strane određenih srpskih političkih krugova, prema njegovim riječima, stvara dojam kolektivne krivnje za genocid među Srbima.
Cerić se obraća Mijatoviću sa ironijom, napominjući da bi možda trebao objasniti sve na ćirilici ako Mijatović ne razumije poruku. Također, iznosi kritike na račun Mijatovića zbog njegovih stavova prema Bakiru Izetbegoviću, lideru Stranke demokratske akcije (SDA). Cerić naglašava da je Mijatovićeva kritika upućena Bakiru Izetbegoviću neosnovana i licemjerna, posebno u kontekstu tvrdnje da Bakir ne može doći u Banja Luku bez pratnje policije, dok Mijatović slobodno putuje širom Bosne i Hercegovine.
U nastavku svog obraćanja, Cerić optužuje Mijatovića da štiti četnike i da u svojim izjavama nosi kompleks onih koji se ponose stvarima zbog kojih bi se, prema njegovom mišljenju, trebalo stidjeti. Cerić se osvrće i na Mijatovićeve pokušaje da se predstavi kao drugačiji srpski političar i “prijatelj” Bošnjaka/Bosanaca, aludirajući na prošlost kada su slični političari obećavali prijateljstvo, ali se to završavalo izdajom. S posebnom dozom sarkazma, Cerić ističe kako ih ne zanima ko je Mijatović, niti da li mu je Bosna država. Zaključuje da samo žele mir, bez daljnjih uplitanja u unutrašnje odnose među Bošnjacima.
Nakon Cerićevog obraćanja, na red dolazi odgovor Nermina Nikšića, lidera SDP-a BiH. Nikšić se prisjeća situacije iz prošlosti kada je Cerić napadao tadašnjeg ministra obrazovanja u Kantonu Sarajevo, Emira Suljagića, i priželjkivao nešto slično Sarajevskom proljeću po uzoru na Arapsko proljeće. Tom prilikom, Nikšić je Ceriću poželio da takvo iskustvo doživi u svojoj kući, ako ga već želi za Bosnu i Hercegovinu.
Nikšić ističe da Mijatoviću, kao potpredsjedniku SDP-a, nije potreban advokat, ali da Cerićeva današnja reakcija predstavlja udar na multietničnost Bosne i Hercegovine. Prema Nikšiću, Cerićevo pismo nije samo kritika Mijatoviću, već i svima koji ne žele da ih se dijeli prema etničkoj pripadnosti ili religijskom opredjeljenju. Podsjeća na ranije napade na Igora Stojanovića, koji je također bio meta verbalnih napada od strane SDA, i pita se ko bi mogao biti sljedeći.
Dalje, Nikšić naglašava da je SDP odlučan u odbrani prava svakog pojedinca u Bosni i Hercegovini da izrazi svoje mišljenje bez straha od uvreda, prijetnji, ili eventualnih fizičkih napada. On poziva na prestanak virtuelnih ratova između političkih lidera i skretanja pažnje sa stvarnih problema građana. Kao odgovor na trenutno stanje, Nikšić poziva vladajuće stranke da se fokusiraju na borbu protiv pandemije i masovno cijepljenje građana, što smatra prioritetom za spas naroda.
Nadalje, Nikšić kritizira praksu vođenja besmislenih rasprava i napominje da je rat prošlost, a da su oni koji su se željeli boriti za svoju zemlju to već učinili. On smatra da su virtuelne prepirke i lažno junačenje samo pokušaji kompenzacije za propuštene prilike u prošlosti. U ovom kontekstu, Nikšić predlaže da Bosna i Hercegovina vodi rat protiv korupcije, kriminala, siromaštva, i nezaposlenosti, jer su to problemi koji direktno utiču na kvalitet života građana.
Na kraju, Nikšić zaključuje da bi u takvoj borbi protiv korupcije i kriminala gubili politički lideri poput SNSD-a, SDA i HDZ-a, dok bi Bosna i Hercegovina i njeni građani izlazili kao pobjednici. Njegov apel naglašava potrebu za jedinstvom i fokusiranjem na stvarne izazove, umjesto na beskorisne političke rasprave koje dodatno dijele društvo.
Iako je rasprava između Cerića, Mijatovića i Nikšića bila žustra i oštra, njen značaj leži u dubljim podjelama unutar bosanskohercegovačkog društva i napetim odnosima među političkim akterima. Dok Cerić kritizira politiku koja, prema njegovom mišljenju, ignorira zločine, Nikšić apelira na neophodnost zajedničkog djelovanja svih građana, bez obzira na etničke i religijske razlike, u borbi protiv pandemije i ekonomskih problema. Na kraju, ova polemika pokazuje koliko su tenzije u Bosni i Hercegovini još uvijek prisutne i koliko su važne međusobne komunikacije i saradnje za stvaranje stabilnijeg društva.
