Ovo je priča o povratku Allahu jednog mladića koju nam je ispričao jedan od pokajnika. U našoj četvrti nalazila se mala džamija, a njen imam bio je star čovjek, poznat po svojoj mudrosti i predanosti. Jednog dana, izašao je pred džemat i upitao: “Šta se dešava sa ljudima iz susjedstva? Svaki dan ih je sve manje u džamiji, pogotovo omladine!” Prisutni mu odgovoriše da se mladi ljudi iz četvrti okupljaju u obližnjem disko klubu. Šejh nije znao šta je to diskoteka, pa su mu objasnili da je to mjesto gdje se ljudi okupljaju, slušaju muziku i gledaju polugole žene. Upitao je: “Ti ljudi koji se okupljaju, jesu li muslimani?” Džematlije su potvrdno klimnule glavama. Starac uzdahnu i reče: “La hawle we la kuvete illa billah! Hajdemo onda da ih posavjetujemo! To što rade je očiti grijeh!”
Prisutni su bili zapanjeni njegovim prijedlogom. “Zar da idemo u diskoteku i tamo savjetujemo?” upitaše. Šejh je odlučno odgovorio: “Da, pođimo na to mjesto!” Džemat je pokušao da ga odvrati, tvrdeći da će naići na ismijavanje i uvrede, ali šejh se nije obazirao. Uhvatio je jednog od prisutnih za ruku i naredio mu da ga odvede na to mjesto.
Kada su stigli ispred zgrade u kojoj se nalazio disko klub, naišli su na obezbjeđenje. Šejh je tražio da mu dovedu vlasnika objekta, što su ovi i učinili. Kada je vlasnik stigao, upitao je šta žele. Starac je ozbiljno i hladno odgovorio: “Želimo da uđemo u objekat kako bismo posavjetovali vaše goste!” Vlasnik nikada nije primio sličnu molbu. Čudno je pogledao okupljene, grupu starijih ljudi koje obično nije imao kao goste u svom objektu, a ispred njih stari imam malog mesdžida, duge bijele brade, sa biljegom na čelu od silnog padanja Allahu na sedždu. “Želite šta?” upita vlasnik. “Tražimo da nas pustiš unutra da posavjetujemo prisutne!” ponovi starac. Vlasnik je glatko odbio. Međutim, stari imam je insistirao, sve dok vlasniku nije ponudio novac i zamolio ga da to bude suma koju će platiti kao ulaznicu. Gazda je na kraju pristao, ali pod uslovom da dođu sutradan u isto vrijeme.
Sutradan se pred disko klubom ponovo mogao vidjeti čudan prizor. Grupa džematlija, na čelu sa lokalnim imamom, ulazi u objekat u koji obično ulaze ljudi sumnjivog morala. Šejh je zastao na ulazu, vidjevši da jedna od uposlenica izvodi svoju “tačku”. Disko je bio poprilično popunjen. Čim je muzika utihnula, šejh se primakao centralnom dijelu disko kluba i otpočeo svoj govor Bismillom, zahvalom Allahu i salavatom na Muhammeda, s.a.w.s., nakon čega je počeo da opominje prisutne. Ljudi su na početku mislili da je to dio programa, neka šala. Ali ubrzo su shvatili ozbiljnost situacije, pa su počeli dovikivati i smijati se naglas. Šejhov govor se nije čuo od silne buke, ali on nije obraćao pažnju i nastavio je.
Jedan od prisutnih je ustao i tražio od gostiju da šute i poslušaju šta šejh ima reći. Ubrzo je nastupila tišina. Tako mi Allaha, čim je šejh počeo da govori, osjetio sam jačinu i ljepotu njegovih riječi. Naveo je nekoliko ajeta iz Kur’ana, par hadisa i nekoliko priča ljudi koji su učinili pokajanje. Wallahi, nikada nisam čuo tako nešto. Sjećam se da je šejh rekao da smo dugo živjeli u grijesima i nepokornosti Allahu, i da su svi trenutci uživanja prošli, ali da će naša djela ostati zapisana i da ćemo za njih odgovarati. Govorio je o Sudnjem danu i kazni za grijehe. Onda je zatražio da požurimo ka pokajanju, dok još nije kasno.
Starac se zanio u govoru, a ja sam posmatrao prisutne i vidio da ljudi plaču. Tako mi Allaha, svi prisutni su plakali od jačine i težine šejhovih riječi. Nakon govora, šejh je izašao, a za njim skoro svi koji su bili u disko klubu, uključujući mene i vlasnika kluba. Svi smo tog dana postali džematlije malenog mesdžida u četvrti.
