Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, nedavno je izazvao veliku pažnju javnosti svojim izjavama o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za RTVHB, medijsko glasilo koje je povezano s HDZ-om BiH, Radman je iznio kritički osvrt na posljednjih trideset godina političkog razvoja i status hrvatskog naroda unutar ovog kompleksnog društveno-političkog okvira. Njegove izjave pokreću pitanje dugoročne pravednosti i implementacije političkih prava Hrvata u BiH, te ponovno otvaraju raspravu o stvarnim posljedicama Daytonskog sporazuma.
Radman podsjeća na događaje vezane uz vojnu operaciju Oluja, koja se u Hrvatskoj obilježava kao čin oslobađanja i uspostavljanja mira. Dok se u Hrvatskoj slavila Oluja kao operacija koja je donijela slobodu i prisilila srpske političare na pregovore, percepcija iste akcije bila je znatno različita među Srbima i Bošnjacima. Srpski političari ovu operaciju vide kao protjerivanje svojih sunarodnjaka, dok su Bošnjaci nerijetko slavili uspjehe Hrvatske vojske, ponekad ih prisvajajući kao vlastite zasluge. Ova razlika u percepciji pokazuje složenost historijskih narativa i važnost objektivne interpretacije događaja.
Ministar ističe da je Dubrovnik forum, gdje je bivši savjetnik turskog predsjednika Demirela, Mehmed Ali Bayar, predstavio pregled događaja tog vremena, dao najobjektivniji povijesni presjek. Prema Radmanovim riječima:
-
Hrvatska je djelovala kako bi spasila čast i obraz Europe, jer tadašnja evropska administracija nije u potpunosti percipirala razmjere humanitarne krize i prijetnje u Bihaću i okolini.
-
Intervencija Hrvatske označava ključni trenutak, koji je osigurao zaštitu civilnog stanovništva i stabilizaciju regije, čime se nitko ne smije osporavati važnost te akcije.
S odmakom od trideset godina, Radman otvoreno ističe da su Hrvati u BiH prevareni. Njegova kritika se temelji na tome što hrvatski narod u BiH, unatoč statusu supotpisnika Daytonskog sporazuma, nije ostvario ravnopravnost i nije imao mogućnost izabrati legitimne političke predstavnike. Ova primjedba ukazuje na dugotrajnu frustraciju i osjećaj marginalizacije, koji je rezultat političkih i institucionalnih nedostataka unutar sistema BiH.
Grlić Radman naglašava:
-
Supotpisnici Daytonskog sporazuma nisu mogli predvidjeti da Hrvati u BiH neće imati stvarnu političku zastupljenost.
-
Da su to znali, Hrvati vjerojatno ne bi potpisali sporazum, smatra Radman, jer bi se time osigurala pravednija i ravnopravnija budućnost hrvatskog naroda.
-
Ova situacija otvara pitanja o legitimnosti političkih institucija i stvarnoj implementaciji međunarodnih sporazuma u postkonfliktnim društvima.
Radmanove izjave također ukazuju na širi kontekst u kojem se tumači uloga Hrvatske unutar regiona. On ne negira značaj Hrvatske kao stabilizirajuće sile, ali jasno ističe da međunarodne i unutarnje odluke moraju biti implementirane tako da osiguraju ravnopravnost svih naroda u Bosni i Hercegovini. Njegove riječi služe kao podsjetnik da politička rješenja, bez realne primjene, često ostaju simbolična i ne donose očekivane rezultate.
Ovaj govor ministra pokreće i diskusiju o dugoročnim posljedicama Daytonskog sporazuma, koje uključuju:
-
Neravnomjernu raspodjelu političke moći među narodima.
-
Ograničenu mogućnost manjinskih zajednica da biraju svoje legitimne predstavnike.
-
Potencijalne političke tenzije koje proizlaze iz osjećaja nepravde i marginalizacije.
U zaključku, izjava Gordana Grlića Radmana predstavlja snažan osvrt na historijske i političke procese koji su oblikovali položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. On ne osporava doprinos Hrvatske i njenu ulogu u stabilizaciji regije, ali jasno ističe da je hrvatski narod u BiH prevaren jer nije dobio ravnopravnost i politička prava koja su mu formalno obećana. Ovaj osvrt otvara prostor za daljnju analizu, refleksiju i moguće reforme u okviru političkog sistema BiH, naglašavajući važnost implementacije prava i legitimnog predstavljanja svih naroda
