Priča Esme Sarić o Behki sa Baščaršije: GODINAMA JE HRANILA GOLUBOVE, A NA DAN DŽENAZE JATO PTICA JE PRATILO NJEN UKOP!
Odakle golubovi na čaršiji? Nisu bili tu oduvijek, i mada su albumi na policama puni slika mene, u nekoj odjeći devedesetih, kako ih hranim, nikada se nisam pitala to pitanje. To je manja misterija u vezi sa nostalgijom mog djetinjstva. Logično je da su golubovi tu jer ih neko hrani. Ali niko kao Behka, od koje su ostale tek uspomene, dvije do tri fotografije i jato golubova koji su je pratili na njen vječni počinak. Ovo je priča o ženi koja je hranila golubove u Sarajevu, ali samo na prvi pogled…
Kada je bila djevojčica, Behka je, poput mnogih djevojčica, na brdu Kovači iznad Sebilja u Sarajevu, posmatrala odjeću svoje majke ili bake složenu u velikoj drvenoj sehari, tj. kutiji. Maštala je kako će jednog dana obući te pamučne i svilom ukrašene haljine na svoju svadbu, kako će doći svatovi i odnijeti tu seharu zajedno sa njom, možda u neki drugi kut Sarajeva, možda u neki drugi kraj zemlje. Djevojčice su rasle, ali Behka je zauvijek ostala visine jedne djevojčice, nikad nije izrasla za tu seharu.
„Božje davanje!“, govorili su, ne želeći da je uvrijede niti da sebi nanesu neku nesreću. Dok je majka bila uz nju, Behka se nosila sa svojom manom, vjerujući da će neki princ, pa makar i Palčić, doći po nju. Bio je to san da obuče tu odjeću iz stare drvene kutije, da je nosi kroz čaršiju, kao da će se u njoj sakriti, kao da će njena mana postati nevidljiva pod okriljem nasljedstva.
Ali, Behka je ostala sama. Majku su joj zauvijek odnijeli na Ravne Bakije. U toj kući ispucalih zidova, koju su držali tek drveni stubovi, sama je otvorila tu seharu i otkrila da može stati u nju. Tako je sanjala, ta žena veličine djevojčice, u tom malom drvenom okviru ispod haljina od svile, lana i pamuka sa mirisom lavande, da ih moljci ne napadnu. Ta sehara bila je mjesto u kojem je budna maštala, a kasnije i provodila noći, vjerujući da će neko doći. Pomirivši se sa sudbinom, Behka je ležala na tim haljinama, osjećajući blizinu majke i vjerujući da je nikada nije napustila.
Bilo je toplo u toj kutiji, bolje nego da stoji nad svojim polupanim prozorima, gledajući kako se u njenoj mahali rađaju nove ljubavi, kako momci i djevojke ašikuju. Tako dolazimo do golubova. Još kad je bila djevojčica, Behka je uvijek pazila i hranila životinje – mace, pse, ptice… Dobila je kao dijete kanarinca u kavezu, ali nije željela da ga drži zatvorenog pa ga je pustila na slobodu.
U čaršiji je bilo napuštenih životinja, ali većinom su bile veće i teže od nje. Behka, koja je uvijek išla šutljiva, s mahramom na glavi, vezanom čvorom preko čela, u malim dimijama, podsjećajući na likove iz bajki, nosila je ljubav prema pticama kroz mahalu. Ptice su bile jedine životinje koje joj nisu predstavljale opasnost, mada su stalno slijetale na njenu glavu i ramena. Naša djevojčica, sada već žena, sav smisao svog samačkog života pronašla je u pomaganju pticama.
Krije se iza tog razloga i jedna bolna istina: Behka je nosila velike naočale skrivajući svoje lice od djece i prolaznika. Djeca, kao djeca, dobacivala su joj stalno, rugajući se njenom rastu i izgledu. Zato je odlučila da su životinje bolji prijatelji od ljudi, jer je ne posmatraju kroz njene mane, te se posvetila njima.
Poneki su dobacivali: „Eno, ide ona mala žena s golubovima!“ A golubovi, kao i druge ptice, brzo su se skupljali gdje god bi se ona nalazila. Behka im je donosila stari hljeb iz obližnjih pekara koji je mrvila do najsitnijih komada za njihove male kljunove. Skupljala je i onaj hljeb bačen kraj kontejnera, pa na više mjesta na čaršiji, neprimjetno mrvila za ta mala ustašca, jer su te ptice i golubovi bili jedino manji od nje. Pročulo se to kroz čaršiju, pa su joj ljudi sami donosili kese sa hljebom u avliju, kačili ih na drvenu ogradu, a neko bi joj dao i novac.
Behka nije hranila golubove na čaršiji pokraj Sebilja, gdje su već postojali prodavači koji su za sitan novac davali kesicu kukuruza ili žita za njih. Tu se skupljao turistički svijet, uključujući i mene, pozirajući sa golubovima ispred fotoaparata koji automatski izrađuje slike, da bi ih kasnije ubacili u fotoalbume koje smo skoro svi zaboravili.
Nije bilo čovjeka, od najmanjeg djeteta do najstarije čeljadi, koji nije poznavao Behku, njenu strast, merhamet i brigu za ptice u Sarajevu. Međutim, rijetko ko je znao za tajnu njene sehare, za njen krevet u kojem se skrivala, iz tuge što je ostala sama, posljednji član svoje porodice. Niko se ne sjeća da li je Behka bolovala, samo su primijetili da ne dolazi na mjesta na kojima obično hrani golubove. A golubovi su je čekali uzalud. Prolomio se glas kroz čaršiju – zauvijek je stalo srce jedne žene u tijelu djevojčice, Behke.
Neki čaršijski trgovci platili su za ukop. Mnogi su došli da je isprate. Dok je jesenji vjetar raznosio preostalo lišće sa obližnjih jablanova, njeno malo tijelo u sanduku, dimenzija za dijete, nosili su ka Grličića brdu. Iznad ljudi su nadlijetala, poput vojničkih parada, jata golubova, vrabaca i drugih ptica. Pratili su svoju Behku sve do mjesta gdje ju je trebalo ukopati. Dok su je stavljali u zemlju s molitvama, neko reče:
„E, ovo, ljudi, još nisam ni čuo ni vidio. Pogledaj uokolo, na svakom naherenom nišanu stoje golubovi.
„I ne guču. Šute u tuzi, kao da hoće da plaču…
Rekoše da se tog dana prodavači kukuruza, zobi i ječma na čaršiji kraj Sebilja i oni njihovi automatski fotografi nisu s parom sastavili, jer golubova nije bilo. Svi su oni iznad brda pratili svoju veliku-malu Behku. Ostaje misterija šta se desilo s njenom seharom, ali gledajući brdo na kojem počiva, iznad Sebilja okupano zlatnim nitima, ne mogu, a da ne pomislim kako je bilo suđeno da joj srce ostane u Sarajevu, zauvijek okupano mirisima sevdaha i lavande koju prodaju na ulicama.
Ne mogu dok prolazim kroz jata ptica da ne pomislim kako su njeni prijatelji golubovi ispratili Behku u bolji život, manje usamljen od onoga koji je provodila šutljivo na kaldrmi. Eto, u Sarajevu ni ptice nisu gladne, a i bolje su od ljudi. Samoću pretvoriti u ljubav je najveća umjetnost od svih, te odbačenost od ostalih može vas učiniti tužnim, ali neko će to znati da cijeni.
Na kontejnerima stoji hljeb u kesi, ali ne za ptice. Čaršija je puna generacija ptica koje njene ruke ne pamte. Ne sanjaju više djevojčice pod odjećom svojih nana u seharama, ne cijenimo više to malo što nam može stati u ruku. Možda je suđeno da ta djevojčica odraste za najmanje stanovnike grada, da pokaže veličinu čovjeka, koji i ono što nema podijeli s drugima. Mala-velika Behka, oprosti, možda nešto i naučimo od tebe, ali mislim da će još generacija ptica proći kroz naše nebo do tog trena.
Njena kuća je i dalje na istom brdu, njeno tijelo iznad Sebilja, dvije fotografije na internetu i legenda o ženi koja je hranila golubove, ali i mnogo više od toga.
