Priča o dostojanstvu dženaze, koja se već generacijama prepričava širom Bosne i Hercegovine, nosi važnu poruku o tome koliko je ozbiljno pristupiti smrti i učenim ljudima. Ova priča dolazi iz islamske vjerske tradicije, ali njene univerzalne poruke o poštovanju i dostojanstvu mogu se razumjeti u svakom kulturnom i vjerskom kontekstu. Iako sadrži elemente koji su mistični i pomalo zastrašujući, ključna je pouka da se sa svetim i važnim stvarima, poput dženaze, ne treba šaliti.
U centru priče nalazi se poznata ličnost iz bosanske historije, Šejh Jujo, ili punim imenom Mustafa ef. Ejubović. On je živio na prelazu iz 17. u 18. stoljeće i bio je poznat kao učen i pobožan čovjek. Njegova ličnost je s vremenom postala legendarna, a mnoge anegdote o njemu prenose se i danas, stoljećima nakon njegove smrti. Ove priče, koje često sadrže elemente mistike, govore o događajima na granici između života i smrti, onostranog i ovostranog.
Jedna od najpoznatijih priča o Šejhu Juji tiče se događaja ispred Šarića džamije u Mostaru, gdje su se mladići, željni zabave, odlučili našaliti s njim. Ovi mladići su se često okupljali u džamijskom dvorištu, gdje su se nalazili tenišeri i nosila – predmeti koji se koriste za posljednje pripreme mrtvih prije nego što se odnesu na groblje. Iako su mnogi zazirali od ovih predmeta, smatrajući ih svetim jer su bili u direktnom kontaktu sa smrću, neki su mladići, iz obijesti, ležali na nosilima i zabavljali se.
Tako se dogodilo da su jednog dana, kad su vidjeli Šejh Juju kako prilazi džamiji, odlučili da se s njim našale. Jedan od njih legao je na nosila, dok su ostali otišli do Šejha da ga pozovu da klanja dženazu njihovom “umrlom” drugu. Bili su uvjereni da će se nasmijati kada Šejh Jujo, ne znajući da se radi o šali, obavi sprovodni obred nad živim mladićem.
Kada su mu prišli i rekli da im je drug umro, Šejh Jujo je, bez puno pitanja, pristao obaviti obred. Ipak, postavio im je jedno neobično pitanje: “A kakvu ćete dženazu? Živom ili mrtvom?” Ovi su mladići, iznenađeni pitanjem, odgovorili kroz smijeh: “Naravno, mrtvom!” Šejh Jujo je tada, hladnokrvno, stao ispred nosila, leđima okrenut prema mladićima koji su se gurkali i prigušivali smijeh, te je obavio sprovodni obred odraslog muškarca.
Nakon što je obavio obred, Šejh Jujo je mirno otišao, a mladići, uvjereni da su prevarili učenog čovjeka, počeli su se glasno smijati. Međutim, kada su pozvali svog druga koji je ležao na nosilima da ustane, on se nije pomakao. Mislili su da se i on šali, pa su mu prišli i podigli pokrivač, ali su otkrili da je njihov prijatelj zaista umro. Ova šala, koja je trebala izazvati smijeh, završila je tragično, a mladići su ostali zapanjeni i u strahu od posljedica svog nepromišljenog postupka.
Ova priča, iako je ispunjena elementima mistike i upozorenja, nosi duboku pouku. Dženaza je u islamskoj tradiciji jedan od najsvetijih obreda, i pristupanje smrti zahtijeva najviši nivo poštovanja i ozbiljnosti. Ovi mladići, koji su pokušali ismijavati ovaj sveti čin, suočili su se s neposrednom kaznom. Smrt njihovog prijatelja bila je jasan znak da se ne treba igrati s takvim stvarima.
Pouke ove priče su mnogobrojne:
- Poštovanje prema smrti – Smrt nije nešto s čime se treba šaliti. Ona nosi sa sobom ozbiljnost i dostojanstvo, koje se mora očuvati u svakom trenutku.
- Uvažavanje učenih ljudi – Šejh Jujo nije bio samo pobožan čovjek, već je bio i veliki učenjak. Ismijavanje takve osobe ne samo da je nepristojno, već može imati ozbiljne posljedice.
- Odgovornost za svoje postupke – Ova priča podsjeća mlade i starije na važnost odgovornog ponašanja, posebno kada su u pitanju vjerski obredi i svetinje.
Zaključak ove priče je jednostavan, ali snažan. Smrt je neminovnost za svakog čovjeka, a način na koji se prema njoj odnosimo odražava našu zrelost i poštovanje prema životu. Šala koja se činila bezopasnom pretvorila se u tragičan događaj, koji je ostavio mlade ljude s gorkim iskustvom. Ova priča, koja se već generacijama prepričava u Mostaru i širom Bosne i Hercegovine, služi kao opomena svima koji zaboravljaju važnost dostojanstva u suočavanju sa smrću.
Iako priča pripada islamskoj tradiciji, njene poruke su univerzalne. Bez obzira na vjerske ili kulturne razlike, svi možemo naučiti nešto iz nje – da dostojanstvo, poštovanje i ozbiljnost treba uvijek održavati, posebno u trenucima kada se suočavamo sa smrću.
