Nikada se Ne Zezajte sa Dženazom
Ova priča, koja se već generacijama prepričava u Mostaru i širom Bosne i Hercegovine, nosi važnu poruku o poštovanju smrti i dostojanstvu učenih ljudi. Iako je priča zastrašujuća, njena suština je univerzalna i lako razumljiva svima. U središtu priče je Šejh Jujo, Mustafa ef. Ejubović, učen i pobožan čovjek koji je živio na prelazu iz 17. u 18. stoljeće. Njegove životne epizode, pune mistike i začudnosti, i dalje se prepričavaju.
Jednog dana, skupina mladića se okupila u dvorištu Šarića džamije, mjesto koje nije primjereno za zabavu. Ugledali su Šejh Juju izdaleka i odlučili se našaliti s njim. Jedan od mladića legao je na nosila, dok su ostali otišli pozvati Šejh Juju da klanja dženazu njihovom “preminulom” prijatelju.
Kada su Šejh Juju pozvali, on je mirno pristao i upitao: “A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?” Mladići su se smijali, misleći da je to smiješno pitanje, i odgovorili: “Naravno, mrtvom.”
Šejh Jujo je obavio obred sprovoda odraslog muškarca, a mladići su se smijali iza njegovih leđa, čekajući da njihov prijatelj skoči s nosila. Međutim, kada su podigli čohu, shvatili su da je njihov prijatelj nepomičan i mrtav. Njihova šala se pretvorila u stvarnu tragediju.
Ova priča nosi snažnu poruku: smrt i obredi vezani za nju nisu nešto s čime se treba šaliti. Poštovanje prema smrti i učenim ljudima je od suštinske važnosti. Učenje iz ovakvih priča pomaže nam da razumijemo ozbiljnost života i smrti te da se ponašamo s dostojanstvom i poštovanjem prema onima koji su prešli na drugi svijet.
Priče poput ove, koje se prenose generacijama, podsjećaju nas na važnost moralnih vrijednosti i poštovanja prema tradiciji i vjeri. Bez obzira na kulturu ili religiju, osnovne poruke o poštovanju i dostojanstvu ostaju univerzalne i vrijedne pažnje.
